|
|
|
Up First Prev Next Last
Branko Copic
PIJETAO I MACAK (2/3)
<?/ipp>II<?ipp>
Nad sumom zora lepezu siri
i ljetni osvit u sobu viri.
Vrijeme je lovu, valja u cestu,
a Macak spava u sesnaestu.
Zajedno s njime, pod jorgan-brdo,
lego i Pijevac, pa spava tvrdo.
Macak odjednom otvori oci,
ugleda zoru, svileno rudi,
pa mazno rece:
,,Pjetlicu, skoci,
zapjevaj glasno, drugara budi!''
Prenu se Pijevac, istegnu vrat,
progundja glasno:
,,Stao mi sat!'' -
pa klepnu krilom i kukuriknu,
u samo uvo Mackovo viknu:
,,O, kukuriku, zorrice Zorri,
rrumeni pozarr na nebu gorri,
a moj se drugarr s ljenoscu borri!'' -
Dodade zatim, zlovoljan vrlo:
,,Jutros mi nesto promuklo grlo.''
Poskoci Macak od vjetra brzi,
umiva lice, brkove gladi,
priprema pusku, fiseke vadi,
a onda Pijetlu pridiku drzi:
,,Kad u lov odem, rodjeni pobro,
oboja vrata zabravi nasa,
i jos ti kazem: cuvaj se dobro
od starog lisca, od Mudrijasa.
Od njega veceg lukavca nema,
u svakoj rijeci zamku ti sprema.
Puna je varki njegova glava,
podvale smislja i kada spava;
ako li padne u san duboko,
jos uvijek skilji na jedno oko.
Provjeri triput ono sto cuje,
rodjenom repu ne vjeruje,
planove kuje unedogled,
i nikad nece na tanak led.''
Otide Macak po uskoj stazi,
kroz cestar zelen oprezno gazi,
na svaki susanj u sumi pazi,
tragove zvijerki pazljivo njuska,
spremna mu stoji skljocava puska.
Pijetao dotle kukuruz kljuca
i bogat rucak za Macka sprema,
po loncu mijesa, tiho pjevuca
veselu pjesmu, ravne joj nema:
,,Psenica rasla vitkoga stasa,
na svakom stablu cetiri klasa,
u svakom klasu zrnaca sto.
Oj, ko-ko-ko,
ej, kako to!
Meni ce biti prepuna voljka,
starog ce lisca stegnuti boljka,
dace mu Macak batina sto.
Oj, ko-ko-ko,
ej, kako to!''
Pod prozor u tom, koraka meka,
dopuzi Lisac, necujna sjen,
na njemu sesir, i torba neka,
a glas mu mio i zamedjen:
,,Pjetlicu dragi, pjevacu jasni,
zeleni repe, fesicu krasni,
psenice evo od svake fele,
rumene, krupne, sitne i bijele,
izidji malo, sada si sam,
puna je torba da ti je dam.''
,,Psenica! Ura!''
Pijetao skoci -
radosnim sjajem bljesnuse oci,
pa uvis djipnu, veseli bata,
glavacke jurnu pravo na vrata.
Trenutka istog Mudrijas - pljes! -
obori Pijetla k'o zemljotres.
Za tili casak svrsio borbu,
Pjetlica smota u staru torbu.
Mudrijas hvata stazicu prijeku
kroz mahovinu, prostirku meku,
culjeci usi, tiho pjevusi:
,,Pjetlicu dragi s bataka dva,
u dubok lonac nosim te ja,
tamo je dobro, ja nisam grub.
Krci mi trba,
svrbi me zub!
Spremicu jutros dorucak lijep,
citavog Pijetla, ostace rep,
zeleni repic - ja nisam grub.
Krci mi trba,
svrbi me zub!''
U gustoj cesti u casu tom
skljocara stara grunu ko grom,
nad morem lisca dize se dim.
,,Macak je blizu, ovamo s njim.''
trze se Pjetlic i dize viku
iz torbe stare:
,,O, kukuriku!
Macane, braco, lija me davi,
Macane, druze, brzo me bavi,
stotinu zrna u pusku stavi!''
Delija Macak zaigra brkom:
,,Nisam se, Lisce, nadao vas!'' -
pa jurnu ravno, olujnom trkom,
otkud je cuo drugarev glas.
,,Stanider, lijo, crveno pseto,
u dobroj ruci skljocare eto,
bice ti koza kao reseto!''
Natisnu Lisac sto moze jace,
sivoga granja sve stoji lom,
na njemu torba ludacki skace
i Pijevac skace zajedno s njom.
Preskace Lisac prepreku mnogu
i bjezi brze od svojih nogu.
I Macak juri, potjera siva,
htio bi Lisca u ruke ziva,
i jedno dvaput, u brzu letu,
zgrabi ga skoro za samu petu.
Niz neke strane, urvine prave,
lete na turu i preko glave,
repovi prase, oci se zare,
a torba drnda niz kamenjare.
Pijetao ne zna, od straha slijep,
gdje mu je glava, a gdje li je rep.
Najzad se srecno zavrsi borba,
uprtac puce, odleti torba,
a Lisac rijesen tereta crna
uzbrdo zdimi brze neg' srna.
Manu ga Macak, pa torbi hrli,
drugara vadi, snazno ga grli,
miluje krestu i repic kriv.
,,Pobogu brate, jesi li ziv?!''
A Pjetlic rece:
,,Umakoh smrti,
samo se zemlja poda mnom vrti.''
,,Tako ti treba!''
Macak ce strogo -
,,Cuvaj se Lisca, jesam li reko.
Jos si i glavom platiti mogo,
da ti je drugar bio daleko.''
|
|
|