|
|
|
Up First Prev
Branko Copic
PIJETAO I MACAK (3/3)
<?/ipp>III<?ipp>
Prolaze dani, treperi ljeto,
srecni su Pijevac i njegov drug,
dok jednog jutra i Macak, eto,
spremi se u lov u dalek lug.
Krecuci na put ozbiljno rece:
,,Cuvaj se Lisca, bezbrizni Pijevce!''
Veseljak Pijevac! Takvoga stvora
nikada nije rodila gora.
Bezbrizno zivi, dobrote pun,
lukavstva nikad ni jedan trun,
sva mu je briga rodjeni kljun.
Taj ti u zamku upada skokom,
gotov je zacas, dok trenes okom.
Gizdavi Pjetlic po kuci setka,
navija krestu, ljepotan pravi,
zeleno perje na repu cetka,
kad, eto, spolja - Lisac se javi:
,,Pjetlicu dragi, pjevacu jasni,
zeleni repe, fesicu krasni,
psenice evo od svake fele,
rumene, krupne, sitne i bijele,
puna je torba da ti je dam,
izidji malo, sada si sam.''
Prozoru Pjetlic dopade skokom,
naheri glavu, zazmiri okom.
,,Lijane, kazi: Sta cu da radim?
Da vjeru dadem rijecima tvojim?
Psenicu zelim dusu da sladim,
samo se torbe i zuba bojim.
Iskreno reci, prikane moj,
mislis li mene u lonac svoj?''
Lukavi lisac prevrnu oci
i lazan govor za trenut sroci:
,,Pokojne babe kunem se glavom,
odavna drzim zestoki post,
vodicu pijem, hranim se travom,
prosto ne mogu da vidim kost.
Od juce trbuh boli me jako,
zivotu mome dolazi konac,
a sinoc, zlo i naopako,
leptir mi neki razbio lonac.
I najzad, jutros (treba me tuci!)
zube sam dao na poklon Zuci.''
Nato ce Pjetlic:
,,Ti mozda saras.
Po dusi kazi da li me varas?''
,,Ako ti lazem -
Lisac mu veli -
pecen mi batak na glavu pao,
vazdan mi zubi jestivo mljeli,
citav mi curan u trbuh stao.
Lazem li - gusku pojeo mnogu,
luto po sumi kokosijih nogu.
Zivjela sloga! U lonac rat!
Izidji brzo, ljubi te brat!''
Prevari Pijetla zakletva ta,
napolje klisnu u skoka dva,
zgrabi ga Lisac, pa s njim u torbu.
,,Sad sam ti, Pijetle, skuvao corbu!''
Putuje Lisac prastarom sumom,
uz kamenjare hajduckim drumom,
culjeci usi, kroz nos pjevusi:
,,Pjetlicu dragi s bataka dva,
u dubok lonac, nosim te ja,
dobro je tamo, ja nisam grub.
Krci mi trba,
svrbi me zub!''
Vrlo daleko, uz odjek lak,
skljocara stara opali: tak!
To Macak lovi dalekim lugom,
a i ne sluti sta mu je s drugom.
I opet Pjetlic nadade viku
iz torbe stare:
,,Kukuriku!
Macane braco, lija me davi,
Macane, druze, brzo me bavi,
stotinu zrna u pusku stavi!''
Uzalud Macka doziva drug,
daleko bjese zeleni lug.
Stari se Macak za lovom vije,
Pjetlica svoga ni cuo nije.
. . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . .
Pred vece oblak naidje tmuri,
zacuta suma, kisa se sprema.
Lovdzija Macak domu se zuri,
a kada stize - Pijetlica nema...
Svu noc je kisa sibala kruto,
svu noc je Macak po sumi luto,
trazio stalno i nije stao,
svu noc je Pijetla po sumi zvao.
Zvao je Macak, uzalud viko,
jer mu se nije javljao niko.
. . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . .
U zoru Macak nadje na kosi
prosuto perje, kisa ga rosi.
Zastade lovac, delija mrka,
suze mu teku niz oba brka,
a tuzne oci po perju kruze.
,,Zasto me nisi slusao, druze?''
<?/ipp>IV<?ipp>
Na kraju sume, drugovi moji,
i sada kuca malena stoji,
stara je mnogo, zidovi sivi.
I danas Macak unutra zivi.
Vidimo uz nj sve nova lica:
lovci na glasu, sinovi mladi,
cetiri snahe, starica Cica,
sesnaestoro unucadi.
Jos uvijek tako, vecerom, zimi,
sucuci svoje brkove sijede,
starina Macak uz lulu dimi
i cudne price prede li, prede.
Veseli odsjaj kao cigra
iz peci skace, zida se masa,
po razapetom krznu igra
lukavog lisca Mudrijasa.
Nad njim je okvir u vedroj boji,
brezova kora, srebrna, svijetla,
u njemu slika velika stoji
mackova druga, pokojnog Pijetla.
I cesto Macak, sa tugom blagom,
razgovor vodi sa slikom dragom,
gleda je dugo i suze brise:
,,Najbolji druze, nema te vise.''
. . . . . . . . . . . . . . . .
Sa djeda-Mrazom u ruhu sjajnom
sumu sam proso stazicom tajnom,
vidio kucu i prozor drag,
pred pragom lovca staroga trag.
Samo za trenut!...
Vjetar je meo
i sve se zavi u snijezni veo.
|
|
|