|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Lov Markov s Turcima
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Lov Markov s Turcima
Lov lovio Murate vezire,
Lov lovio po gori zelenoj
Sa svojijeh dvanaest delija
I s trin'estim Kraljevicem Markom;
Lov lovili tri bijela dana,
I ne mogli nista uloviti;
Namjera ih nanijela bila
Na zeleno u gori jezero,
Po kom plove utve zlatokrile,
Pusti vezir svojega sokola,
Da uvati utvu zlatokrilu,
Ona mu se ne da ni gledati,
Vec se dize nebu pod oblake,
Soko pade na jelu zelenu.
Tad' govori Kraljevicu Marko:
"Jeli testir, Murate vezire!
"Da ja pustim mojega sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu;"
Veli njemu Murate vezire:
"Jeste testir, za sto nije, Marko."
Pusti Marko svojega sokola,
On odlece nebu pod oblake,
I uvati utvu zlatokrilu,
Pak s njom pade pod zelenu jelu.
Kad to soko ugleda vezirev,
Vrlo mu se tesko ucinilo,
A navadu losu naucio:
Otimati lovak od drugoga;
Zalece se k Markovu sokolu,
Da mu otme utvu zlatokrilu;
Ali Markov soko jogunica,
Kao sto je i njegov gospodar:
On ne dade utve zlatokrile,
Vec sokola scepa vezireva,
Pa mu prosu ono sivo perje.
Kad to vidje Murate vezire,
Vrlo mu se zao ucinilo,
Pak on uze Markova sokola,
Te ga ud'ri o jelu zelenu
I prebi mu ono desno krilo,
Pa obrnu kroz goru zelenu
Sa svojijeh dvanaest delija;
Stade piska Markova sokola,
Kao ljute u kamenu guje;
Marko uze svojega sokola,
Pak mu stade zavijati krilo
I s ljutitim glasom govoriti:
"Tesko mene i tebe, sokole,
"Lov loveci s Turci bez Srbalja,
"Lov loveci, krivo dijeleci!"
Kad sokolu on zavio krilo,
Tada skoci Sarcu na ramena,
Pak pocera preko gore carne,
Sarac ide, kao gorska vila,
Brzo ide, daleko odmice,
Odmah bise na kraj gore carne,
I uglase u polju vezira
S njegovijeh dvanaest delija.
Obazre se Murate vezire,
Pa kad vidje Kraljevica Marka,
On govori svojim delijama:
"Djeco moja, dvanaest delija!
"Vidite li onaj pramen magle,
"Pramen magle ispod gore carne?
"U magli je Kraljevicu Marko,
"Gle, kako je naljutio Sarca!
"Neka Bog zna, dobra biti ne ce."
U tom stize Kraljevicu Marko,
Pak potrze sablju od bedrice,
I okupi Murata vezira:
Pob'jegose po polju delije,
Kao vrapci od kopca po trnju;
Stize Marko Murata vezira
I rusu mu odsijece glavu;
A od mladih dvadest delija
On nacini dvadest i cetiri.
Stade Marko misli razmisljati:
Il' ce ici caru u Jedrene,
Il' u Prilip svom bijelu dvoru,
Sve mislio, pak je govorio:
"Bolje ici caru u Jedrene,
"Da mu kazem, sta sam ucinio,
"Nego da me Turci njemu tuze."
Kada Marko u Jedrene dodje
I na divan pred cara izidje,
Oci mu se bjehu uzmutile,
K'o u gladna u gori kurjaka:
Kad pogleda, kan' da munja sine;
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljevicu Marko!
"Sto si mi se tako razljutio?
"Da ti nije nestanulo blaga?"
Stade Marko caru kazivati;
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Kad je care saslusao Marka,
Tad' se care grotom nasmijao,
Pak je Marku bio besjedio:
"Be aferim, moj posinko Marko!
"Da nijesi tako ucinio,
"Ja te ne bih vise sinom zvao:
"\Svako Ture moze vezir biti,
"A junaka nema, kao Marko."
Pak se masi u dzepe svilene
I izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje Kraljevicu Marku:
"Naj to tebe, moj posinko Marko,
"Pak ti idi, te se napij vina."
Marko uze hiljadu dukata,
I otide s careva divana;
Al' car Marku dukate ne daje,
Da on ide piti rujno vino,
Vec da mu se kine sa ociju;
Jer se Marko vrlo razljutio.
|
|
|