|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija
Sluzio je Ljutica Bogdane,
Sluzio je vojvodu Dragaju,
Sluzio ga za devet godina;
Ne sluzi ga, sto on blaga nema,
Vec za dobra iz potaje sarca.
Kad nastala godina deseta,
Podize se vojvoda Dragija
Sa gospodom itar lov loviti;
Sva gospoda sokole ponela,
A Dragija malena kraguja.
Kad dodjose na jezero mutno,
Po jezeru utve zlatokrile,
Sva gospoda sokole pustise,
A Dragija malena kraguja;
Svaki soko utvu uvatio,
Kraguj ptica utve ne uvati.
To Dragiji vrlo mucno bilo,
Pak doziva Ljuticu Bogdana:
"O Bogdane, moja verna slugo!
"Trci, sine, dvoru bijelome,
"Donesi mi sivoga sokola,
"Djda bi nam utvu uvatio,
"Eda bi nam obraz osvetlao
"Na jezeru medju gospodari."
A besedi Ljutica Bogdane:
"O Dragija, dragi gospodaru!
"Ne ce dati razumna gospodja
"Bez tvojega kaka obelezja."
On mu dade i dva obelezja:
Od pojasa svilenu maramu,
S desne ruke burmu pozlacenu:
"Evo, sine, i dva obelezja,
"Dones' brze sivoga sokola."
Uze Bogdan oba obelezja,
Ode brze dvoru Dragijinu,
Pak doziva ljubu Dragijinu:
"O gospodjo, Dragijina ljubo!
"Pozdravlje ti od tvog gospodara,
"Gospodara i moga i tvoga,
"Da mu posljes iz potaje sarca,
"I da posljes sivoga sokola."
A besedi ljuba Dragijina:
"O Bogdane, nasa verna slugo!
"Ja cu dati sivoga sokola,
"Ali ne smem iz potaje sarca."
On izvadi oba obelezja:
"Evo burma za viteza sarca,
"A marama za siva sokola."
Nema kuda ljuba Dragijina,
Otvorila devetora vrata
I desetu bravu Dubrovnicku,
Iz potaje konja izvodila,
Osedla ga i nakiti lepo,
Pa ga dade Ljutici Bogdanu,
Dade njemu konja i sokola;
Kad se Bogdan na sarcu vidio,
Onda rece Ljutica Bogdane:
"Ostaj s Bogom, ljubo Dragijina!
"Ja ne dvorim tebe i Dragiju
"Evo ima devet godinica
"I nastala godina deseta,
"Ne dvorim vas, sto ja blaga nemam,
"Vec za ovog iz potaje sarca."
Otiste se preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba;
A zapista ljuba Dragijina,
Pa potrca u gospodske dvore,
Te doziva devera Manojla:
"Jao mene, devere Manojlo!
"Odbeze nas Ljutica Bogdane,
"I odvede iz potaje sarca,
"I odnese sivoga sokola."
Onda skoci dijete Manojlo,
Pa usede na konja Savrana,
Otiste se za njim preko polja.
Brzo Savran dostignuo sarca;
Kad to vide Ljutica Bogdane,
Osvrte se s desna na lijevo,
Te pogubi dijete Manojla,
Pa osvoji i konja Savrana,
Te sastavi sarca i Savrana.
Glas dopade Dragiji vojvodi:
"\Zlo si seo, vojvoda Dragija!
"\Zlo si seo i vino popio
"Na jezeru medju gospodari!
"Odbeze te Ljutica Bogdane,
"Odvede ti sarca i Savrana,
"Manojla ti brata pogubio."
Onda skoci vojvoda Dragija,
Ode vrisko dvoru gospodskome,
Pa usede saru bedeviju,
Od koje je i Savran i sarac;
Dobroj sari dobru volju daje,
Cici sara, kako zmija ljuta,
Na nozdrve modar plamen lize,
Mece pene preko gospodara,
No s tri koplja u visine skace,
No s cetiri dobre[50] u napredak;
Brzo sara dostize Bogdana,
Dostize ga, pa ga i prestize;
A kada se natrag povratila,
Ona ciknu, kako zmija ljuta,
Pak dovati Ljuticu Bogdana,
Dovati ga zubi za ozdrelje,
Ud'ri snjime o zemljicu carnu,
Te se Bogdan s dusom rastanuo.
Nad njim stao vojvoda Dragija,
Nad njim: stao, te suze proliva:
"O Bogdane, moja slugo verna!
"I Bogdane, moje cedo drago!
"Kad je tebe sarac omilio,
"\Za sto mi ga zaiskao nisi?
"Ja bi ti ga poklonio, sine,
"I tvoju bi trudbu naplatio;
"Ne bi tako ludo poginuo,
"Ni ja moga braca izgubio."
Pa Bogdana onde saranio,
Braca svoga dvoru odnesao,
Te i njega saranio lepo,
Obojici izdao za dusu,
Kako carski valja i trebuje,
Kako j' zakon u veri riscanskoj.
50) /Dobre/ valja da je ovdje mjesto /dobro/
|
|
|