|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Bolani Dojcin
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Bolani Dojcin (I)
Razbolje se vojvoda Dojcine
U Solunu gradu bijelome,
Bolovao za devet godina;
Pa Soluna ne zna za Dojcina,
Oni misle, da je preminuo.
To se cudo na daleko culo,
Cak daleko u zemlju Arapsku,
Zacuo je Uso Arapine,
Jednak cuo, jednak sedla vranca,
Pravo ode ka Solunu gradu,
Te on pade pod Soluna grada,
Pod Soluna u polje siroko,
Usred polja sator razapeo,
Od Soluna iste zatocnika,
Da izidje njemu na mejdana,
Da junacki mejdan podijele.
U Solunu ne ima junaka,
Da izidje njemu na mejdana:
Dojcin bio, pa se razboljeo;
Bio Duka, pa ga boli ruka;
Jest Ilija luda adzamija,
Ono boja nije ni vidjelo,
A kamo li s kime ucinilo,
Ta ako bi ono i izislo,
Al' mu ne da ostarila majka:
"Ne, Ilija, luda adzamijo!
"Tebe hoce Arap prevariti,
"Te ce mi te luda pogubiti,
"Ostaviti samoranu majku."
Kad to vidje crni Arapine,
Dje junaka u Solunu nema,
Da izidje njemu na mejdana,
Na Solun je porez udario:
Sve na dvora po jalova ovna,
Po furunu ljeba bijeloga,
I po tovar vina crvenoga,
I po kondir zezene rakije,
I po dvadest zutijeh dukata,
I po jednu lijepu djevojku,
Ja djevojku, ja nevjestu mladu,
Kojano je skoro dovedena,
Dovedena, joste ne ljubljena.
Sav je Solun porez izredio,
Redak dodje dvoru Dojcinovu;
Ali Dojcin nikoga ne ima,
Do imade ljubu vijernicu
I Jelicu svoju milu seju;
One jadne porez sastavljale,
Al' ga niko da odnese nema,
Jer ga Arap privatiti ne ce
Bez Jelice lijepe djevojke.
One su se jadne uzmucile;
Sjede Jela bratu vise glave,
Roni suze niz bijelo lice,
Te je bratu lice pokapala;
Tad' se jadan Dojcin razabrao,
Pa besjedi bolani Dojcine:
"Dvori moji, ognjem sagoreli!
"A kade mi brze prokapaste?
"Da mi nije umrijeti s mirom."
Progovara Jelica djevojka:
"O moj brate, bolestan Dojcine!
"Nisu tvoji dvori prokapali,
"No su suze Jelice sestrice."
Tad' govori bolestan Dojcine:
"Sto je sele, ako Boga znades!
"Al' je vama ljeba nestanulo?
"Ali ljeba, al' crvena vina?
"Ali zlata, al' bijela platna,
"Nemas cime na djerdjefu vesti,
"Nemas cime, al' nemas po cemu?"
Progovara Jelica djevojka:
"O moj brate, bolani Dojcine!
"Dosta imam ljeba bijeloga,
"A jos vise vina crvenoga;
"Dosta zlata i bijela platna,
"Imam cime na djerdjefu vesti,
"Imam cime, i imam po cemu;
"Al' da vidis i druge nevolje:
"Jest dosao Uso Arapine
"Pod Soluna u polje siroko,
"Od Soluna iste zatocnika,
"Da izidje njemu na mejdana;
"U Solunu ne ima junaka,
"Da izidje njemu na mejdana;
"A kad vidje crni Arapine,
"On udari porez na Soluna:
"\Sve na dvora po debela ovna,
"Po furunu ljeba bijeloga,
"I po tovar crvenike vina,
"I po kondir zezene rakije,
"I po dvadest zutijeh dukata,
"I po jednu lijepu djevojku,
"Ja djevojku, ja nevjestu mladu;
"\Sav je Solun porez izredio,
"Redak dodje na tvoje dvorove:
"Ti ne imas brata nikakvoga,
"Da sastavlja porez Arapinu,
"No smo jadne same sastavljale,
"I mi jesmo porez sastavile,
"Al' ga niko odnijeti nema,
"Jer ga Arap privatiti ne ce
"Bez Jelice bas tvoje sestrice;
"A cu li me, bolestan Dojcine,
"Ja ne mogu ljubit' Arapina,
"Cu li brate, za zivota tvoga."
Tade rece bolani Dojcine:
"Hej Solune, ognjem sagoreo!
"Dje u tebe ne ima junaka,
"Da izidje Arapu na mejdan,
"No mi ne bi umrijeti s mirom.'
Pa doziva ljubu Andjeliju:
"Andjelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi joste u zivotu doro?"
Progovara ljuba Andjelija:
"Gospodaru, bolestan Dojcine!
"Jeste tebe doro u zivotu,
"I dobro sam ugojila dora."
Tad' besjedi bolani Dojcine:
"Andjelija, moja vjerna ljubo!
"Idi uzmi dora debeloga,
"Te ga vodi mome pobratimu,
"Pobratimu Petru nalbantinu,
"Da mi kuje veresijom dora,
"Hocu isti Arapu na mejdan,
"Hocu isti, ako doci ne cu."
Jednak njega ljuba poslusala,
Ona uze dora debeloga,
Odvede ga Petru nalbantinu,
Kad je vidje Pero nalbantine,
Jos je njojzi bio govorio:
"\Snaho moja, tanka Andjelija!
"\Zar je mene pobro preminuo,
"Te ti vodis dora na prodaju?"
Ja govori dilber-Andjelija:
"Moj djevere, nalbantine Pero!
"Nije tebe pobro preminuo,
"No se tebe pobro pozdravio.
"Da mu kujes veresijom dora,
"Da on ide Arapu na mejdan;
"Kad se vrati, da ti potkov plati "
Progovara nalbantine Pero:
"Andjelija, moja snaho mila!
"Ja ne kujem konje veresijom;
"Da mi dades tvoje oke carne,
"Da ih ljubim, dok se pobro vrati
"I dok mene potkovicu plati."
|
|
|