|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Bolani Dojcin
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Bolani Dojcin (II)
Andjelija ljuta i prokleta,
Ona planu, kako vatra ziva,
Pa odvede nekovana dora,
Te dovede bolesnu Dojcinu.
Veli njojzi bolani Dojcine:
"Andjelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi pobro dora potkovao?"
Pisnu Andja, kako ljuta guja:
"Gospodaru, bolani Dojcine!
"Bog ubio tvoga pobratima!
"On ne kuje konja veresijom,
"No on iste moje oci crne,
"Da ih ljubi, dok mu potkov platis;
"Ja ne mogu nalbante ljubiti,
"Ta, Dojcine, za zivota tvoga."
Kad to cuo bolestan Dojcine,
On govori vijernici ljubi:
"Andjelija, moja vjerna ljubo!
"Osedlaj mi dora debeloga,
"Iznesi mi koplje ubojito."
Pa dozivlje sestricu Jelicu:
"O Jelica, moja mila sejo!
"Donesi mi jednu krpu platna,
"Utegni me, sele, od bedara,
"Od bedara do vitih rebara,
"Da se moje kosti ne razminu,
"Ne razminu kosti mimo kosti."
Hitro su ga obje poslusale:
Ljuba sedla debela dorata,
I iznosi koplje ubojito;
A seja je donosila platno,
Utegose bolana Dojcina
Od bedard do vitih rebara,
Pripasase sablju Alamanku,
Privedose dora od mejdana,
Turise ga doru na ramena,
Dodase mu koplje ubojito,
Poznade ga doro od mejdana,
Pa mu ode silan poigravat.
Okrenu ga Dojcin niz carsiju,
Koliko mu silan podigrava,
Iz kaldrme iskace kamenje.
Al' govore Solunski trgovci:
"Vala Bogu! vala jedinome!
"Od kako je Dojcin preminuo,
"Nije bolji junak proisao
"Kroz Soluna grada bijeloga,
"Ni boljega konja projahao."
Ode Dojcin u polje siroko
Ka satoru crna Arapina.
Kad ga vidje crni Arapine,
Od straha je na noge skocio,
Pa govori crni Arapine:
"Oj Dojcine, da te Bog ubije!
"Joste li si, more, u zivotu?
"Hodi, joldas, da pijemo vino,
"A prodji se kavge i djavola,
"Dzaba tebe porez od Soluna."
Al' govori bolani Dojcine:
"Izidj' kurvo, crni Arapine!
"Izadji mi na mejdan junacki,
"Da junacki mejdan dijelimo,
"A lasno je piti rujno vino
"I ljubiti Solunske djevojke "
Veli njemu crni Arapine:
"Bogom brate, vojvoda Dojcine!
"Ti se prodji kavge i djavola,
"No odjasi da pijemo vino,
"Dzaba tebe porez od Soluna,
"I dzaba ti Solunske djevojke;
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Da ti ovdje nikad doci ne cu."
Kad to vidje bolestan Dojcine,
Dje mu Arap izici ne smije,
On nagoni debela dorina,
Na njegova bijela satora,
Na koplju mu sator preturio.
Kad da vidis cuda pod satorom!
Pod satorom triest djevojaka,
Medju njima crni Arapine.
Ja kad vidje crni Arapine,
Dje ga s' Dojcin okaniti ne ce,
On se vati vrancu na ramena,
A u ruku koplje ubojito;
Izidjose u polje siroko,
Naljutise konje od mejdana.
Progovara bolesan Dojcine:
"Udri kurvo, crni Arapine,
"Udri prije da ti zao nije."
Baci koplje crni Arapine,
Da udari bolesna Dojcina,
Al' se doro boju naucio,
Klece doro do zelene trave,
Visoko ga hoplje preturilo,
Te udara u zemljicu crnu,
Pola koplja u zemlju nagnao,
A pola se odlomilo bilo,
Kad to vidje crni Arapine,
Pleci dade bijezati stade,
Pravo bjezi k bijelu Solunu,
A za njime bolani Dojcine.
Taman Arap na vrata Solunska,
A stize ga bolani Dojcine,
Pa poteze koplje ubojito,
Prikova ga Solunu za vrata,
Pa povadi sablju Alamanku,
Te Arapu odsijece glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Aradove oci izvadio,
Oci zavi u tanka jagluka,
Baci glavu u zelenu travu.
Pa on ode tamo uz carsiju,
Kad je bio pobratimu svome,
Pobratimu Petru nalbantinu,
On dozivlje svoga pobratima:
"Izidj', pobro da ti potkov platim,
"Sto si mene konja potkovao,
"Potkovao veresijom dora."
Progovara Pero nalbantine:
"Pobratime, bolani Dojcine!
"Nijesam ti dora potkovao:
"Ja se, brate, malo nasalio,
"Andjelija ljuta i prokleta,
"Ona planu, kako vatra ziva,
"Pa odvede nekovana dora."
Njemu veli bolesan Dojcine:
"Izidj' amo, da ti potkov platim."
On izidje pred svoga ducana,
Manu sabljom bolani Dojcine,
Nalbantinu odsijece glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Izvadio oci nalbantinu,
Oci zavi u jagluka tanka,
Glavu baci na mermer-carsiju,
Pravo ode dvoru bijelome,
Pred dvorom je dora odsjednuo,
Pa on sjede na meku loznicu,
Pa izvadi oci Arapove,
Te ih baci svojoj miloj seji:
"Eto, sele, oci Arapove,
"Neka znades, da ih ljubit' ne ces,
"\Sele moja, za zivota moga."
Pa izvadi oci nalbantove,
Te ih daje ljubi Andjeliji:
"Naj ti, Andjo, oci nalbantove,
"Neka znades, da ih ljubit' ne ces,
"Ljubo moja, za zivota moga."
To izusti, a dusu ispusti.
|
|
|