|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Zenidba Vlasica Radula
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Zenidba Vlasica Radula[57]
Kad se zeni Vlasicu Radule,
Zaprosio lijepu djevojku,
Prsten daje, svadbu ugovara"
"Ova svadba do petnaest dana,
"Dok ja odem dvoru bijelome
"I sakupim gospodu svatove."
On otide dvore bijelome
I sakupi silu i svatove,
On sakupi tri stotine svata;
Svate kupi, u svatove ne ce,
Svoga konja pod djevojku silje,
I on silje dva brata rodjena,
A dva brata, dva mila djevera.
Pa odose svati po djevojku;
Tamo su ih l'jepo docekali,
Svakom svatu po boscaluk dali,
Mladozenji konja i sokola,
I dadose lijepu djevojku.
Caus vice, dabulana rice:
"Hazur! hazur! kiceni svatovi!
"Hazur svati, i hazur djevojka!
"Vec hocemo doma putovati"
Digose se kiceni svatovi,
Otidose dvoru bijelome;
Kad su bili nasred gore carne,
Al' u gori Dinjar Banjanine,
Na bojno se koplje naslonio,
Sve svatove redom propustio,
A kad dodje lijepa djevojka,
Pod djevojkom konja uvatio.
Kad vidjese dva mila djevera,
Za ostre se sablje dohitise,
Da Dinjaru odsijeku glavu:
Al' govori gospodja djevojka:
"O Boga vi, dva mila djevera!
"Vi nemojte njega pogubiti,
"Dok cujemo sta ce govoriti,
"Lasno cete njega pogubiti."
Preklanja se Dinjar Banjanine,
Pred djevojkom crnu zemlju ljubi
"Bogom sestro, l\jepa djevojko!
"Ti ces biti ljuba Radulova,
"Tamo su mi dva nejaka brata
"U tavnici Vlasica Radula,
"Ne bi li ih kako izbavila!"
Pa se masi u svil'ne dzepove,
Te izvadi dvanaest dukata
I dariva Bogom posestrimu,
Ona njemu svilenu kosulju
Pa odose dvoru bijelome.
Kad su bili pred bijele dvore,
Svi svatovi konje odjahase,
A djevojka ne ce da odjase:
Izisla je majka Radulova,
Iznijela od zlata siniju,
Na siniji zmiju opletenu,
Opletenu od srebra i zlata,
Na njojzi je alem dragi kamen;
Pa govori majka Radulova:
"Odjas' konja, mila snaho moja
"Na cast tebe od zlata sinija,
"Na siniji zmija opletena,
"Opletena od srebra i zlata,
"I na njojzi alem dragi kamen
"Te mi vezi polunoci, snaho,
"Polunoci kao u po podne."
Ona joj se smjerno poklanjase,
Al' od konja ne ce da odjase.
Izisle su seje Radulove,
Iznijele zlaceno prstenje:
"Odjas' konja, mila snaho nasa!
"Na cast tebe zlaceno prstenje,
"Te ti nosi dokle si nam mlada."
Ona im se smjerno preklanjase,
Al' im konja nece da odjase.
Ljutite se u dvor povratise,
Ostro hode, a ostro govore:
"O nas brate, Vlasicu Radule!
"Ne ce snaha konja da odjase,
"Dok ne vidi, za koga je dosla."
Naljuti se Vlasicu Radule,
Golu sablju u rukama nosi:
"Odjas konja, kucko! ne djevojko,
"Odjas' konja, odsjec' cu ti glavu;
"Nisi konja od baba dovela,
"Vec si moga konja umorila."
Govori mu gospodja djevojka:
"Gospodaru Vlasicu Radule
ne ljuti se, ne imas se zasto:
"Ne cu tebe konja odjahati,
"Dok mi ne das kljuce od tavnice."
Grohotom se Radul nasmijao,
Dade njojzi kljuce od tavnice,
Pa je onda konja odsjednula,
Pa dozivlje dva mila djevera.
"Vi hajdete, dva mila djevera,
"Kazite mi vrata na tavnici."
Otidose snjome na tavnicu,
Otvorise prokletu tavnicu,
Pa govori lijepa djevojka:
"Ko su braca Dinjar-Banjanina,
"Hajte amo na tavnicka vrata "
Izisla su dva nejaka brata,
Izisla su na tavnicka vraga,
Kosa im je, njom bi se pokrili,
nokti su im, ukopali bi se,
Jos propista trideset robova
"Bogom sestro, lijepa djevojko
"Pusti i nas danas iz tavnice."
Al' govori lijepa djevojka:
hajte, roblje, na tavnicka vrata."
Pa izidje roblje iz tavnice,
Veli njemu lijepa djevojka:
"Bjez' te, roblje, kuda koje znade."
Pa uzima do dva pobratima,
Odvede ih u bijele dvore,
Pa doziva dva berbera mlada,
Jedan mije, drugi, kosu brije
I pogane nokte sarezuje;
Dala im je b'jele boscaluke,
I na njih je ruho porezala,
Pa ih spremi dvoru bijelome,
I dade im od zlata jabuku:
"Pozdrav'te mi Bogom pobratima,
"Pobratima Dinjar:Banjanina,
"Podajte mu od zlata jabuku."
57) T. j. /Radul-bega/ iz Karavlaske, a ozenio se iz Crne gore
sinovicom Ivana Crnojevica. U Crnoj se gori ova zenidba i pjeva i
pripovijeda mnogo prostranije, i vrlo mi je zao, sto nijesam mogao
dobiti citave pjesme po redu.
|
|
|