|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Zenidba Maksima Crnojevica
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Zenidba Maksima Crnojevica (VI)
Ivan gleda djecu oko sebe,
Gleda djecu, pake progovara:
"Braco moja, kiceni svatovi!
"I vi braco, sve vojvode mlade!
"Ja bih stio progovorit' rijec,
"Kad bi ste me, braco, poslusali:
"Mi hocemo preko mora sinja,
"Preko mora cetrdest konaka,
"A vodimo mila sina moga,
"\Sina moga hitra djuvegliju,
"Al' su njega kraste nagrdile,
"I sina mi muka oborila,
"Grdnijega u svatove nema;
"A ja, braco, jesam govorio
"Na prosidbi, kad snahu isprosih,
"Sto dovedem kicenijeh svata,
"I u Mletku sto bide Latina,
"Da ljepsega ne ce bit' junaka
"OD Maksima od sina mojega;
"Jutros, braco, nema grdnijega!
"I ja sam se ljuto razdertio,
"Da kad dodjem novu prijatelju,
"Prijatelj ce mene zastidjeti,
"I turiti kavgu u svatove;
"Nego, braco, kiceni svatovi!
"Desio se danas medju vama
"Glavan junak vojvoda Milosu,
"Ta Milosu Obrenbegovicu,
"Ljepote mu u svatove nema,
"Ni ce biti tamo u Latina;
"Kad biste me, braco, poslusali,
"Da skinemo perje i celenku
"\Sa Maksima mila sina moga
"Na Milosa Obrenbegovica,
"Da Milosa zetom ucinimo,
"Dok djevojku otud izvedemo."
Kad to cuse kiceni svatovi,
Nema brata ni kicena svata,
Nema brata, tome da kmetuje;
Ne smijahu kiceni svatovi,
El je Maksim krvnicko koljeno,
Mogu njemu zao naciniti,
Moze nekom glavu ukinuti:
Nema kmeta, da kmetuje tome;
Progovori vojvoda Milosu:
"O Ivane, nasa poglavice!
"Sto dozivljes i bracu sazivljes,
"No mi pruzi desnu tvoju ruku,
"I zadaj mi Bozu vjeru tvrdu
"\Za Maksima za tvojega sina,
"Da Maksimu zao ne ucinis,
"Na veselju dje ga sad poturas,
"Od mene ti Boza vjera tvrda,
"Prevescu ti snahu preko mora
"I bez kavge i bez muke kakve;
"Tek, Ivane, ne ce teveceli:
"Stogod bide dara zetovskoga,
"Da mi dara nitko ne dijeli."
Kad to zacu Crnojevic Ivo,
Grohotom se, brate, osmjenuo:
"O Milosu, Srpska poglavice!
"Sta pominjes dara zetovskoga?
"Tvrdja vjera, brate, od kamena,
"Nitko t' dara dijeliti ne ce,
"Prevedi mi snahu preko mora,
"Dovedi je u bijeli Zabljak,
"I ja cu te, brate, darivati:
"Dacu tebe dvije cizme blaga,
"I dacu ti moju kupu zlatnu,
"Koja bere devet litar' vina,
"Sto j' od suva salivena zlata;
"I jos cu te, brate, darivati:
"Dacu tebe suru bedeviju,
"Bedeviju, sto zdrijebi zdrale,
"Sto zdrijebi konje ognjevite;
"Objesicu t' sablju o pojasu,
"Koja valja tridest cesa blaga."
I tako se braca pogodise,
I skidose perje sa Maksima,
Zlatno perje, cekrkli celenku,
Na Milosa Obrenbegovica,
Te Maksima jandal ocusnuse,
A Milosa zetom ucinise.
U to doba moru udarise,
U sinje se more navezose.
Bog im dade i od Boga sreca,
Iz mora se zdravo izvezose
A pod Mletke grada udarise,
Te Mletacko polje pritiskose.
Na gradu se otvori kapija,
A navali i musko i zensko,
No da sretu u polju svatove,
Da ucine seir od svatova,
I da vide, jel' istina tako,
Da poznaju zeta duzdevoga,
Jel' istina, kako ljudi kazu,
Da m' ljepote u daleko nema,
U svatove ni pak u Latine.
Lasno zeta poznavati bjese
Po njegovu perju i celenci,
Po njegovu stasu i obrazu.
Kad vidjese, da j' istina tako,
Dopadose dva duzdeva sina,
Te sretose mila zeta svoga,
Grle zeta i otud i otud,
Pa ga vode na tanke cardake,
A na tocak svate rasturise
Po trojicu i po cetvoricu,
Kako ce im biti ponajbolje.
Cudan adet bjese u Latina,
Svadbovati rodu djevojackom
I odmorit' konje i junake;
Posidjese tri-cetiri dana,
Kad cetvrto osvanulo jutro,
Te pukose na gradu topovi,
Caus viknu, kucnu dalbulana,
Nek su hazur kiceni svatovi,
Zeman dodje, da ti doma podju.
Svatovi se na broj iskupise
U sarenu kamenu avliju,
Zatvorena vrata na kapiju,
Zatvorena i pak zaklopljena,
Na kapiji cetiri dzelata,
Dva Arapa i dva Latinina,
Krvave im ruke do ramena
I ostrice sablje do balcaka,
Svatovi se malo prepadose.
|
|
|