|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Zenidba Maksima Crnojevica
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Zenidba Maksima Crnojevica (VII)
No da vidis jos povece bide.
Nema njima dva najbolja druga,
Nema druga vojvode Milosa,
Sto su njega zetom ucinili,
I nema im Latinke djevojke,
A djevojke, oko sta su dosli!
Al' svatovi malo pricekase,
Stade zveka kamena sokaka,
Stade zveka, stade otud jeka,
Al' eto ti vojvode Milosa
Na njegovu od megdana doru,
Ustavlja ga djemom od celika,
A dovata malo bakraclijom,
A doro mu sitno podigrava,
Te veselo u druzinu dodje,
Na jutru im nazva dobro jutro,
Sva Druzina jednu rijec kazu:
"Dobre dodje, dijete Maksime!"
Za Milosem odmah pristadose
Dvije sure, zeta pristigose,
Donijese gospodskoga dara,
Da daruju zeta kod svatova:
Jedan sura jedan peskes daje:
Dovede mu bez biljege vranca,
I na vrancu Latinku djevojku,
No se pusnik k zemlji uvijase,
Od cistoga i srebra i zlata,
U zlato su konja opkovali,
Zlatni rati biju po kopiti,
A na prsi divna silembeta;
I na ruci sivoga sokola,
Te Maksima zeta dozivase:
"Na poklon ti konjic i djevojka
"I na konju i srebro i zlato,
"I na poklon siva tica soko,
"Kad si tako vidjen medju bracom."
A Milos se s konja poklanjase,
Te lijepo dara privatase.
Drugi sura sablju donesao
Salivenu od suvoga zlata,
Sablja valja mlogo bila blaga,
Opasa je zetu o pojasu.
"Nosi zete, te mi se ponosi"
Al' eto ti punca i punice,
Ja kakva li dara donijese!
Punac nosi kalpak i celenku,
U celenci alem kamen drati,
Koji sjaje kako jarko sunce,
Pogledati ne da u junaka,
Te Maksima zeta dozivase:
"Na poklon ti kalpak i celepka."
Milos dara davno privatase.
A da vidis zlosretne punice!
Ona nosi od zlata kosulju,
Koja nije kroz prste predena,
Ni u sitno brdo uvodjena,
Ni na razboj ona udarana,
No kosulja na prste pletena,
U kolijer upletena guja,
A pod grlom izvedena glava,
Bas se cini, kao da je ziva
Ljuta guja (guja ce ga ud'rit'),
Na glavi joj alem kamen dragi,
Kade ide momak sa djevojkom
U loznicu, da ne nosi sv'jece,
Nek svijetli alem kamen dragi,
Te Maksima zeta dozivase:
"Na poklon ti od zlata kosulja."
No se cude kiceni svatovi,
No se cude daru Latinskome.
No da vidis dara iznenada:
Al' eto ti starca Jezdimira,
Mila brata duzda od Mletaka,
Bijela mu prosla pojas brada,
Na zlatnu se staku naslonio,
Roni suze niz gosposko lice,
Roni suze, i nevolja mu je:
Sedam zena mijenio bio,
A od srca ne im'o poroda,
Pa uzeo k sebe sinovicu,
Sinovicu, njemu osobnicu,
Meste kceri i meste sinova,
Pak se starcu sade razalilo,
El je sprema preko mora sinja;
Neko cudo bjese satucio
I turio pod pazuho svoje,
A kad dodje k braci svatovima,
Po imenu zeta dozivase,
"Koje danas u svijetu nije
"U nasega ni jednoga kralja,
"Ni ce biti u cara Turskoga;
"Nosi, zete, te mi se ponosi."
Maksim gleda jade isprijeka,
Dozivase, pa ga ogrtase,
Ogrnu ga kolastom azdijom,
Savrh glave do zelene trave
Pokri zeta i konja dorata;
Ja kakva je, jada dopanula!
U junacke oci udarila,
I pricaju i kazuju ljudi,
Dok iznutra ud'rio postavu,
Otislo je tridest cesa blaga,
A s lica joj ni hesapa nema:
"Na poklon ta, ti moj mili zete!
"Na poklon ti kolasta azdija,
Isprijeka, ali poprijeko.
Ja kad tako zeta darivase,
Na kapij' se otvorise vrata,
Pa stadose sluge i sluskinje
Na kapiju svate darivati:
O konjima vezene jagluke,
Junacima tanke boscaluke;
Darivase, polju ispratise,
Na djemije vodi naturise,
Iz djemija zdravo isturise;
Otidose zdravo i veselo.
Ja kad bise polju pod Zabljaka,
Djeno su se braca sastanula,
Djeno ce se s jadom rastanuti;
No da vidis jadu zapocetka:
Pohitao dijete Maksime
Na njegovu bez biljege vrancu
I skupio desetinu druga,
Hoce k svojoj na mustulak majci;
A kad vidje vojvoda Milosu,
Te dorata konja podigrava,
A dogna ga blizu do djevera,
Do djevera Jovan:kapetana,
Djevojke se rukom dofatio;
Al' da vidis proklete djevojke!
|
|
|