|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Zenidba Maksima Crnojevica
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Zenidba Maksima Crnojevica (X)
A Jovan mu onda progovori:
"Prodji me se, moj ujace Ivo!
"Kamo oci? njima ne gledao!
"Ovake se rane ne vidaju:
"Lijeva je noga salomljena,
"\Salomljena na dvoje, na troje,
"A desna je ruka osjecena,
"Osjecena ruka po ramenu,
"A po srcu sablje dovatile,
"Ispale su crne dzigerice."
Ja kad vidje Crnojevic Ivo,
Brze pita sestrica svojega:
"Moj sestricu! dok si u rijeci,
"Kako djever bjese kod djevojke,
"A dopade dijete Maksime,
"Eda vidje, dje pogibe Maksim?
"I znade li, sta bi od djevojke?"
"Prodji me se, moj ujace Ivo!
"Nije tebe Maksim poginuo,
"No kad dodje na konju pomamnu,
"Te izgubi vojvodu Milosa,
"Pak djevojku ote u djevera,
"On pobjeze ka nesrecnoj majci[67] .
To izusti, laku pusti dusu.
Pobaci ga Crnojevic Ivan,
A pohiti u bijeli Zabljak;
Ja kad dodje pred gradsku kapiju,
A pred gradom koplje pobijeno,
A za koplje vranac konjic svezan,
Sitna mu je zonca ustaknuta,
Pred njim sjedi dijete Maksime,
Na koljenu sitnu knjigu pise
Svome tastu duzdu od Mletaka,
A dvori ga zlosretna djevojka;
Na mezile knjigu opravio:
"O moj taste, duzde od Mletaka!
"Kupi vojsku, svu Latinsku zemlju,
"Te mi haraj bijela Zabljaka,
"I ti vodi milu tvoju sceru
"Ni ljubljenu, ni omilovanu:
"Mene prodje moja gospostina,
"I drzava moja kraljevina:
"Hocu bjezat' preko zemlje duge,
"Hocu bjezat' caru u Stambola,
"Kako dodjem, hocu s' poturciti."
Zlo se zacu po svoj zemlji njinoj,
Kad zacuse ti Obrenovici,
Zacu netko Obrenovic Jovan,
Mio bratac vojvode Milosa,
Nesto misli, pa na jedno smisli,
Brze konja svoga dovatio,
Sedla konja, sto ga ljepse moze,
Opasuje, sto ga tvrdje moze,
Pak se konju fati na ramena,
Halali se i oprosti junak,
Kaze rodu, kaze braci svojoj:
"Hocu, braco, i ja u Stambola,
"Odoh, braco, bracu da sacuvam
"Ko doraste u toj zemlji nasoj:
"Tamo ode krvnicko koljeno,
"On ce dvorit' cara u Stambolu,
"Izdvorice kaku vojsku silnu,
"Te ce zemlju nasu pogaziti.
"Braco moja i pak porodice!
"Dok cujete mene u zivotu,
"U zivotu, u Stambolu bilu,
"Nemojte se, djeco, prepanuti,
"On ne smije vojsku podignuti:
"On ce na vas, a ja cu na njega"
Tako rece, pa u Stambol ode;
Kade bio blizu do Stambola,
U putu se oba pristigose,
Te pred cara idu uporedo,
A car znade, ko su i kako su,
Pa ih care jedva docekao,
Docekao, oba poturcio,
I Turska im imena nadjeo:
Jovanu su ime nadjenuli:
Mamut:beze Obrenbegovicu;
A Maksimu ime nadjedose:
Skender:beze Ivanbegovicu.
Dvore cara za devet godina,
Izdvorise devet zijameta,
Svijeh devet dase za pasaluk,
Car im dade bijele tugove
I vezirstvo na te zemlje dvije
Bez promjene vazda do vijeka:
Mamut-begu Obrenbegovicu
Dade zemlju ravna Dukadjina[68] ,
Djeno rodi izdobila vina,
Dosta vina, vise urmetina,
Dosta ima bijele vsenice,
Krasnu zemlju, sto je ljepse nema;
A on dade sinu Ivanovu
Grdnu zemlju Skadar na Bojani[69] ,
A u kome nikad nista nema,
No se legu zabe i bivoli,
I imase soli sutorine.
Kako tade, tako i danaske
Nijesu se nigda umirili,
Niti mogu krvcu da umire,
No i danas tu prosiplju krvcu.
67) Jedni opet pjevaju, da Maksim nije tako odmah pobjegao u
Zabljak, nego da se i on tukao ondje, dok je god boj trajao, i
mlogo rana dopanuo, pa onda, onako ranjen, uvatio konja pod
djevojkom i odveo u Zabljak:
Tek ostala na konju djevojka,
I ostao djuveglija Makso,
Proigrava dobra konja svoga,
Krvava mu sablja do balcaka
I desnica ruka do ramena,
Dobru konju noge do koljena;
Na njemu je rana sedamnaest;
A kad vidje, dje nikoga nema,
Teke sama na konju djevojka,
On dogoni konja do djevojke,
Pod djevojkom konja uvatio,
Pa okrenu ravnome Zabljaku.
Kade dodje kod kule bijele,
Pod kulom se kolo uvatilo,
I u kolu sestra Maksimova,
Vije kolom kako vijor gorom,
A kad vidje djuvegliju Maksa,
Tad" djevojka kolo raskinula,
Pa obadv'je rasirila ruke,
Objesi se Maksu oko grla,
Pa je njemu rijec govorila.
"Brate, Makso, pile sokolovo!
"Cudno li si svate prevario,
"Te ti vodis lijepu djevojku!"
Pa mu ruke u njedarca baca,
Iz njedara jabuk' izvadila,
Al' jabuko svo u krv oblito.
Sestra bratu rijec govorila:
"Brate Makso, za Boga jednoga!
"Sto ti krvav' jabuk' u njedrima?"
No govori djuveglija Makso;
"Ne pitaj me, mila moja sele!
"No potrci na bijelu kulu,
"Te mi steri mekanu postelju,
"\S koje ti se vise dignut' ne cu."
Tako se po ovome pjeva i pripovijeda, da se Maksim u Zabljaku
lijecio godinu dana, a u tom Milosev brat prvi otisao u Carigrad,
i Turcima ga jednako tuzio; za to on, posto se pridigne od rana,
pise tastu, te mu posalje dvije sure, i odvedu djevojku natrag: "Ni
ljubljenu, ni omilovanu," pa i on otide u Carigrad, da se odgovara i
brani: i onamo se poslije obojica poturce.
68) Mamutbegovici i sad zapovijedaju u Peci.
69) Po /pjesmama/ se govori, da su danasnje Busatlije od
Ivanbegovica; ali oni sami dokazuju, da su od Mrnjavcevica, koji su
Skadar i zidali.
|
|
|