|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Marko Kraljevic poznaje ocinu sablju
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Marko Kraljevic poznaje ocinu sablju
Rano rani Turkinja djevojka,
Prije zore i bijela dana,
Na Maricu bijeliti platno.
Do sunca joj bistra voda bila,
Od sunca se voda zamutila,
Udarila mutna i krvava,
Pa pronosi konje i kalpake,
Ispred podne ranjene junake;
Pa nanese jednoga junaka,
Uzela ga voda na maticu,
Okrece se niz vodu Maricu.
Vidje junak kod vode djevojku,
Pa je poce Bogom sestrimiti:
"Bogom sestro, lijepa djevojko!
"Baci mene jednu krpu platna,
"Izvadi me iz vode Marice,
"Cestitu cu tebe ostaviti."
Djevojka je za Boga primila.
Baci njemu jedan kraj od platna,
Izvadi ga vodi na obalu.
Na junaku rana sedamnaest;
Na junaku cudno odijelo;
O bedri mu sablja okovana,
Na sablji su tri balcaka zlatna,
U balcacim' tri kamena draga:
Valja sablja tri careva grada.
Veli junak Turkinji djevojci:
"\Sestro moja, Turkinja djevojko!
"Koga imas kod bijela dvora?"
Rece njemu Turkinja djevojka:
"Imam jednu ostarjelu majku,
"I imadem brata Mustaf-agu."
Progovara dobar ranjen junak:
"\Sestro moja, Turkinja djevojko!
"Idi kazi bratu Mustaf-agi,
"Da me nosi dvoru bijelome;
"Kod mene su tri cemera blaga,
"U svakome po trista dukata:
"Ja cu jedan tebe pokloniti,
"Drugi tvome bratu Mustaf-agi,
"A treci cu sebe ostaviti,
"Da ja vidam moje grdne rane;
"Ako Bog da, te rane izvidam,
"Cestitu cu tebe ostaviti
"I tvojega brata Mustaf-agu."
Ode cura dvoru bijelome,
Te kazuje bratu Mustaf-agi:
"O moj brate, aga Mustaf-aga!
"Dobila sam ranjena junaka
"Na Marici na vodi studenoj;
"Kod njega su tri cemera blaga,
"U svakome po trista dukata:
"Jedan hoce mene pokloniti,
"A drugi ce tebe, Mustaf-aga,
"A treci ce sebe ostaviti,
"Da on vida svoje grdne rane;
"Nemoj mi se, brate, prevariti.
"Da pogubis ranjena junaka,
"Donesi ga dvoru bijelome."
Ode Ture na vodu Maricu,
A kad vidje ranjena junaka,
Uze gledat' sablju okovanu:
Manu njome, ods'jece mu glavu,
Skide s njega divno odijelo,
Pa on ode dvoru bijelome.
Pred njega je sestra izlazila,
A kad vidje, sta je ucinio,
Ona rece bratu Mustaf-agi:
"\Za sto, brate, da od Boga nadjes!
"3a sto zgubi moga pobratima?
"Na sto si se, bolan, prevario
"A na jednu sablju okovanu!
"Eda Bog da, odsjekla ti glavu!"
To mu rece, uz kulu utece.
Malo vreme za tim postajalo,
Dodje ferman od cara Turskog
Mustaf-agi, da ide na vojsku.
Ode mujo na carevu vojsku,
Pripasao sablju okovanu;
A kad dodje u carevu vojsku,
Gleda sablju malo i veliko;
Nikome se izvaditi ne da:
Ode sablja od ruke do ruke,
Dodj' u ruke Kraljevicu Marku,
Sama mu se sablja izvadila.
Kad je Marko sablju zagledao,
Al' na sablji tri slova riscanska:
Jedno slovo Novaka kovaca,
Drugo slovo Vukasina kralja,
Trece slovo Kraljevica Marka.
Pita Marko Ture Mustaf-agu:
"Oj Boga ti, Tursko momce mlado!
"Otkud tebe ova britka sablja?
"Ili si je za blago kupio?
"Ili si je u boju dobio?
"Ili ti je od baba ostala?
"Ili ti je ljuba donijela,
"Donijela ljuba od miraza?"
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
"Oj Boga mi, kaurine Marko!
"Kad me pitas, pravo cu ti kazat':"
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Veli njemu Kraljevicu Marko:
"\Za sto, Ture, da od Boga nadjes!
"Nijesi mu rane izvidao?
"Danas bih ti dao agaluke
"Kod nasega cara cestitoga."
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
"Be ne luduj, kaurine Marko!
"Da ti mozes dobit' agaluke,
"Najprije bi sebe izvadio;
"Vec daj amo sablju okovanu."
Manu sabljom od Prilipa Marko,
Skide glavu Turcin-Mustaf-agi.
Otidose caru kazivati,
Car po Marka opravio sluge;
Kako koji Marku dolazase,
Marka zove, Marko ne govori,
Vec on sjedi, pije mrko vino;
Kad se Marku vece dosadilo,
On prigrnu curak naopako,
A uzima tesku topuzinu,
Pa otide caru pod cadora;
Koliko se razljutio Marko,
U cizmama sjede na serdzadu,
Pa pogleda cara poprijeko,
Krvave mu suze iz ociju.
Kad je care sagledao Marka
I pred njime tesku topuzinu,
Car s' odmice, a Marko primice,
Dok docera cara do duvara;
Car se masi u dzepove rukom,
Te izvadi stotinu dukata,
Pa ih daje Kraljevicu Marku:
"Idi, Marko, napij mi se vina;
"Sto su mi te tako razljutili?" :
"Ne pitaj me, care poocime!
"Poznao sam sablju baba moga;
"Da sam Bog d'o u tvojim rukama,
"I ti bi me 'vako razljutio."
Pa on usta i ode cadoru.
|
|
|