|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Marko Kraljevic i Arapin
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Marko Kraljevic i Arapin (III)
A djevojka u careve dvore,
Pa kazuje caru i carici,
Da je dos'o Kraljevicu Marko;
Kad to zacu care i carica,
Spremise mu gospodsku veceru,
I spremise crvenoga vina,
I poslase u Novoga hana.
Sjede Marko piti rujno vino,
A Stambol se stade zatvorati;
Dodj' handzija, da zatvori vrata,
Pita njega Kraljevicu Marko:
"Sto se tako rano zatvorate?"
Handzija mu pravo kazivase:
"Oj Boga mi, neznani junace!
"Arapin je scercu isprosio
"Na sramotu u cara nasega,
"Veceras ce doci po djevojku;
"Od njegova straha velikoga
"Mi se tako rano zatvoramo."
Ne da Marko zatvoriti vrata,
Vec on stade, da vidi Arapa
I njegove kicene svatove.
Stade jeka bijela Stambola,
Al' eto ti crna Arapina
Na kobili tankoj bedeviji,
I za njime pet stotina svata,
Pet stotina crnijeh Arapa:
Arap djever, stari svat Arapin,
A Arapin crni mladozenja;
Skace pusta pod njim bedevija,
Ispod nogu kamen izlijece,
Te razbija hane i ducane!
Kad su bili ispred Novog hana,
Onda Arap sam sebe govori:
"Boze mili! cuda velikoga!
"\Cijel Stambol jeste pozatvoran
"Od mojega straha velikoga,
"Osim vrata od Novoga hana!
"Da l' u njemu nidje nikog nema?
"Da l' je kako ludo i manito,
"Koje joste za moj strah ne znade?"
Ode Arap pred careve dvore,
I tu tavnu noccu prenocise.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Car izvede Arapu djevojku,
I opremi ruho djevojacko:
Natovari dvanaest tovara.
Podje Arap kroz Stambol bijeli
Sa djevojkom i sa svatovima;
Kad su bili ispred Nova hana,
Opet hanska vrata otvorena;
Arap nagna tanku bedeviju,
Da pogleda, tko ima u hanu;
Marko sjedi nasred Novog hana,
Te on pije crveniku vino,
Ne pije ga cim se vino pije,
Vec ledjenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Sarcu daje;
Scase Arap da zametne kavgu,
Ali Sarac svezan na vratima,
Ne dade mu unutra uici,
Vec kobilu bije po rebrima.
Arapin se u svatove vrati,
Pa odose niz Stambol-carsiju.
Tada usta Kraljevicu Marko,
On izvrati curak od kurjaka,
I izvrati kapu od kurjaka;
Svome Sarcu poteze kolane,
Pa objesi mjesinu sa vinom,
S druge strane tesku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
On uzima koplje ubojito,
Pak se skace Sarcu na ramena,
Iscera ga na Stambol-carsiju.
Kada stize Arapske svatove,
Odmah stade zametati kavgu
I progonit' straznje mimo prve;
Kad docera Sarca do djevojke,
On pogubi kuma i djevera.
Glas dopade crnom Arapinu:
"\Zla ti sreca, crni Arapine!
"\Stize junak u tvoje svatove;
"Konj mu nije konji kakvino su,
"Vece saren, kako i govece;
"Nit' je junak k'o sto su junaci:
"Na njemu je curak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Nesto mu se u zubima crni
"Kao jagnje od pola godine;
"Kako stize, on zametnu kavgu,
"I progoni straznje mimo prve,
"Pogubi ti kuma i djevera."
Vrati Arap sivu bedeviju,
Pa govori Kraljevicu Marku:
"\Zla ti sreca, neznani junace!
"Koji te je djavo navratio,
"Da ti dodjes u moje svatove,
"Da pogubis kuma i djevera?
"Ili si lud i nista ne znades?
"Il' si silan, pak si poludio?
"Ili ti je zivot omrznuo?
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Potegnucu dizgen bedeviji,
"\Sedam cu te puta preskociti,
"\Sedam otud, a sedam odovud,
"Pak cu onda tebe odsjec glavu."
Al' govori Kraljevicu Marko:
"Bre ne lazi, crni Arapine!
"Ako Bog da i sreca junacka,
"Ti do mene ni doskocit' ne ces,
"A kamo li mene preskociti!"
Al' da vidis crnog Arapina!
Kad pokupi dizgan bedeviji,
Pak je ud'ri ostrom bakraclijom,
Doista ga preskociti scase;
Al' ne dade Sarac od mejdana,
Vec se prope on na noge straznje,
I kobilu na prednje doceka,
I malo je dovati zubima,
Te joj uvo desno odadrije,
Sva kobila u krvi ogreznu.
Da je kome stati, te vidjeti,
Kad udari junak na junaka:
Crni Arap na Kraljica Marka!
Niti moze pogubiti Marka,
Nit' se dade Arap pogubiti;
Stoji zveka britkijeh sabalja.
Cerase se cetiri sahata;
Kada vidje crni Arapine,
Da ce njega osvojiti Marko,
On okrenu tanku bedeviju,
Pa pobjeze kroz Stambol-carsiju.
Za njime se naturio Marko;
Al' je brza pusta bedevija,
Brza mu je, kao gorska vila,
I tijase da utece Sarcu;
Pade Marku na um topuzina,
Pak zaljulja pokraj sebe njome,
Stiz' Arapa medju pleci zive,
Arap pade, a Marko dopade,
Odsijece od Arapa glavu,
I uvati tanku bedeviju;
On se vrati kroz Stambol-carsiju,
Al' od svata nigdje nikog nema,
Sama stoji lijepa djevojka,
I oko nje dvanaest tovara
Lijepoga ruha djevojackog.
Vrati Marko lijepu djevojku,
Odvede je u careve dvore,
Pa govori caru cestitome:
"Eto , care, lijepe djevojke,
"A eto ti od Arapa glave,
"A eto ti dvanaest tovara
"Sto s' spremio ruha uz djevojku."
Pa on vrati svojega Sarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Sprema care sedam tovar' blaga,
A djevojka sedam boscaluka,
Nit' su tkani, niti su predeni,
Ni u sitno brdo uvodjeni,
Vec od cista zlata saljevani;
Poslase mu od zlata siniju,
Na siniji ispletena guja,
Povisoka glavu izdignula,
U zubima drzi dragi kamen,
Kod koga se vidi vecerati
U po noci, kao u po dana;
Poslase mu sablju okovanu,
Na kojoj su tri balcaka zlatna,
I u njima tri draga kamena,
I medj' njima carev pecat stoji,
Da ga vezir pogubit' ne moze,
Dok cestitog cara ne zapita;
Sve poslase Kraljevicu Marku:
"Eto, Marko, blaga nekoliko;
"Ako l' tebe ponestane blaga,
"Opet dodji poocimu tvome."
|
|
|