Napomena: U Becu 1821., Vuk Stefanovic Karadzic

Putovao nekud covek sa zenom, pa udare preko livade skoro pokosene, onda covek rece: "Ala zeno! lijepo ti je ova livada pokosena!" A zena: "\Zar ti je napalo na oci, te ne vidis, da to nije koseno, nego strizeno!" A covek opet: "Bog s tobom, zeno! kako ce se livada strici? to je koseno, eto vidis otkosa."

I tako covek dokazujuci da je koseno, a zena, da je strizeno, svade se, i covek udari zenu, pa joj stane vikati da ucuti; a zena pristane pored puta uz coveka, pa mu unese dva prsta pod oci, i njima strizuci kao nozicama, stane vikati: "\Strizeno! strizeno! strizeno!" Iduci ona tako pored puta, a ne gledajuci preda se, nego coveku u oci i u svoje strickanje, nagazi na nekakvu rupu, koja je od ozgo bila pokrivena otkosima, i u nju upadne. Kad vidi covek, dje se ona strovali i zamakne u rupu, a on rece: "A! tako tebi valja!" Pa otide svojim putem i ne nadvirujuci se nad rupu. Poslije nekolika dana razali se coveku, pa stane u sebi govoriti: "Ajde da je izvadim, ako jos bude ziva! kaka je taka je; a moze biti, da ce se u napredak sto i popraviti;" pa uzme uze i otide nad rupu, pa pusti uze u rupu i stane vikati, da se uvati za uze, da je izvuce na polje. Kad vec opazi da je uze zateglo, a on onda povuci!

Kad vec uze prikupi blizu kraja, ali ima sta vidjeti: mjesto zene, uvatio se za njega djavo, s jedne strane bijel kao ovca, a s druge crn kao sto i jest. Covek se uplasi, i podje da upusti uze, a djavo povice: "Drzi, da si mi po Bogu brat! izvuci me na polje, pa me ubij, ako mi neces: zivot pokloniti; samo me izbavi. odavde." Covek primi za Boga, i izvuce djavola na polje. Djavo odma zapita coveka, kakva ga je sreca tu donijela, da ga izbavi; i sta je trazio u toj rupi; a kad mu covek kaze, da mu je tu prije nekolika dana upala zena, i da je dosao sad, da je izvadi: onda djavo povice: "Sta pobratime, ako Boga znas! Pa to tvoja zena! i ti mogao s njom ziviti! I opet dosao da je izvadis! Ta ja sam u tu rupu upao prije toliko vremena, pa mi je iz najprije istina bilo tesko; a poslije sam se bio kojekako navikao; ali kako ta prokleta zena dodje k meni, malo za ova nekolika dana ne crko od njezina zla: sacerala me bila u kraj, pa vidis kako mi je ova strana, sto je bila od nje, osijedila, sve od njezina zla!!

Prodji je se, ako Boga znas! Ostavi je tu, dje je; a evo ja cu tebe uciniti cestita, sto si me od nje izbavio (pa iscupa iz zemlje jednu travku, i pruzi je coveku): na ti ovu travu, te je ostavi; a ja idem, pa cu uci u kcer toga i toga cara; iz svega ce carstva doci ljekari, i popovi i kaludjeri, da je lijece i da mene ceraju, ali ja necu izici, dokle godj ti ne dodjes; a ti se nacini ljekar, pa i ti dodji da je lijecis, i samo je okadi ovom travom, a ja cu odma izici, po tom ce tebi car dati svoju kcer, i uzece te da carujes s njime." Covek uzme travu, te ostavi u torbu, pa se oprosti s pobratimom, i rastanu se.

Poslije nekoliko dana pukne glas, da je bolesna careva kci, usao djavo u nju. Skupe se iz cijeloga carstva ljekari, i popovi i kaludjeri, ali zaludu, ne moze niko nista da ucini. Onda covek uzme torbu s travom, te objesi o vratu, i uzme stap. u sake, pa zapali pjesice u carsku stolicu, i upravo u careve dvore. Kad se prikuci sobama, dje boluje careva kci, vidi dje lete ljekari i ljekarice; popovi, kaludjeri i vladike, cate molitve, svjestavaju masla, drze denija, i zovu djavola da izidje, a djavo jednako vice iz djevojke i ruga im se; podje i on tamo sa svojom torbom, ali ga ne pustaju unutra; onda on otide u kucu upravo carici, pa joj kaze, daje i on ljekar, i da ima travu, kojom je on do sad iscerao nekoliko djavola. Carica, kao svaka mati, skoci brze bolje, i odvede ga djevojci u sobu. Kako ga djavo opazi, on mu progovori: "Tu si, pobratime!"

"Tu sam". "E dobro! a ti cini svoje, pa cu ja izici; ali ti vise da ne ides za mnom, dje se ja oglasim, zasto ne ce dobro biti (ovo su oni tako govorili, da niko drugi nije mogao cuti ni razumjeti, osim nji dvojice)." Covek izvadi svoju travu iz torbe, te okadi djevojku, a djavo izidje, i djevojka ostane zdrava kao od majke rodjena. Svi ostali ljekari kao posramljeni razidju se kud koji, a ovoga zagrle car i carica, kao svoga sina, pa ga uvedu u riznicu, te ga preobuku i dadu za njega svoju jedinu kcer, i pokloni mu car pola carstva svoga! Poslije nekoga vremena otide onaj isti djavo, te udje u kcer drugoga veceg cara, koji je bio komsija s ovim. Udare svud po carstvu traziti joj lijeka, a kad ne nadju, onda razberu, kako je i ovoga cara kci bila tako bolesna, pa je izlijecio nekakav ljekar, koji je sad njegov zet. Tada onaj car napise knjigu svome komsiji, i moli ga, da mu posalje onog ljekara, sto mu je kcer izlijecio, da izlijeci i njegovu kcer od onake bolesti, pa ce mu dati stogodj iste. Kad to car kaze svome zetu, a zet se opomene, sto mu je najposlije kazao pobratim na rastanku, pa ne smije da ide, nego se stane odgovarati, da je on vec pobacio ljekarinu, i da vise ne zna lijeciti. Kad to odgovore onome caru, a on poslje drugu knjigu, i kaze, da ce dignuti vojsku i zametnuti krajinu, ako mu car ne poslje svoga ljekara. Kad ovom caru dodje takovi glas, onda kaze svom zetu, da drukcije biti ne moze, nego da treba ici. Kad se carev zet vidi na nevolji, spremi se i otide. Kad dodje carevoj kceri, a djavo se zacudi, pa povice: "A! pobratime, sta ces ti ovdje? Nijesam li ja tebi kazao, da ti vise ne ides za mnom?"

"E! moj pobratime! (progovori carev zet) ne idem ja da tebe ceram iz careve kceri, vec te trazim, da te pitam, sta cemo sad? izisla moja zena iz rupe, pa sto trazi mene, kojekako; ali tebe! sto mi je nijesi dao izvaditi iz rupe."

"Sta naopako! izisla tvoja zena!" povice djavo, pa skoci iz careve kceri, i utece cak u sinje more, i vise se nikad ne vrati medju ljude.