Up First Prev Next Last
Naslov: Zet i punica
Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic
Zet i punica
Nekakav zet dodje u punice, i sjedeci kod vatre vidi dje dvije zene dobro
posole jedan lonac, pa pomisli u sebi da ono sto se u loncu kuva, vec
nije za jelo, i kao sto su zetovi u punicama saljivi i bezobrazni,
namisli da ga i on jost tako presoli, da se ni u usta uzeti ne moze, pa
onda ostavsi sam u kuci, zavuce obje ruke u slanicu i zagrabi pune
pregrsti soli. Slanica je bila od drveta i imala okruglu jamu, na koju
se so unutra sipala i napolje vadila. Na onu jamu on ruke uvuce lasno u
slanicu, ali ih zajedno, jos pune soli, ni po sto nije mogao napolje
izvuci, i tako muceci se oko toga i natezuci, ruke podbunu da najposlije
ni jedne ni prazne nije mogao izvuci. Kad u tom neko rupi na vrata, on
brze bolje sjedne, pa slanicu s rukama metne medju noge, da se ne bi
vidjelo sta mu se dogodilo. Kad potom sjednu za veceru, on od sramote ne
smjedne kazati sta mu se dogodilo, nego rece da je sit i da ne moze
vecerati nista. I tako poslije mnogoga nudjenja i moljenja, on na cudo i
zalost sviju kucana ne cedne ni sjesti za sofru niti i sta okusiti. Kad
se po veceri celjad razidju iz kuce, on ustane i noseci slanicu na rukama
izidje na polje, pa ugledavsi za kucom kroz mrak svoju punicu dje stoji,
pomisli da je panj nekakav, pa razmanuvsi slanicom udari je po plecima
koliko igda moze, govoreci tamo njoj mater: "Ti meni ne dade vecerati."
Punica se na to trgne, i odgovori mu: "Ana te temate bilo! Kako ti
nijesam dala vecerati? Ta nijesam li te zvala i nudila vise od deset puta!"
|
|