|
|
|
Up First Prev Next Last
Branko Ćopić
PIJETAO I MAČAK (2/3)
II
Nad šumom zora lepezu širi
i ljetni osvit u sobu viri.
Vrijeme je lovu, valja u čestu,
a Mačak spava u šesnaestu.
Zajedno s njime, pod jorgan-brdo,
lego i Pijevac, pa spava tvrdo.
Mačak odjednom otvori oči,
ugleda zoru, svileno rudi,
pa mazno reče:
,,Pjetliću, skoči,
zapjevaj glasno, drugara budi!''
Prenu se Pijevac, istegnu vrat,
progunđa glasno:
,,Stao mi sat!'' -
pa klepnu krilom i kukuriknu,
u samo uvo Mačkovo viknu:
,,O, kukuriku, zorrice Zorri,
rrumeni požarr na nebu gorri,
a moj se drugarr s ljenošću borri!'' -
Dodade zatim, zlovoljan vrlo:
,,Jutros mi nešto promuklo grlo.''
Poskoči Mačak od vjetra brži,
umiva lice, brkove gladi,
priprema pušku, fišeke vadi,
a onda Pijetlu pridiku drži:
,,Kad u lov odem, rođeni pobro,
oboja vrata zabravi naša,
i još ti kažem: čuvaj se dobro
od starog lisca, od Mudrijaša.
Od njega većeg lukavca nema,
u svakoj riječi zamku ti sprema.
Puna je varki njegova glava,
podvale smišlja i kada spava;
ako li padne u san duboko,
još uvijek škilji na jedno oko.
Provjeri triput ono što čuje,
rođenom repu ne vjeruje,
planove kuje unedogled,
i nikad neće na tanak led.''
Otide Mačak po uskoj stazi,
kroz čestar zelen oprezno gazi,
na svaki šušanj u šumi pazi,
tragove zvijerki pažljivo njuška,
spremna mu stoji škljocava puška.
Pijetao dotle kukuruz kljuca
i bogat ručak za Mačka sprema,
po loncu miješa, tiho pjevuca
veselu pjesmu, ravne joj nema:
,,Pšenica rasla vitkoga stasa,
na svakom stablu četiri klasa,
u svakom klasu zrnaca sto.
Oj, ko-ko-ko,
ej, kako to!
Meni će biti prepuna voljka,
starog će lisca stegnuti boljka,
daće mu Mačak batina sto.
Oj, ko-ko-ko,
ej, kako to!''
Pod prozor u tom, koraka meka,
dopuzi Lisac, nečujna sjen,
na njemu šešir, i torba neka,
a glas mu mio i zameđen:
,,Pjetliću dragi, pjevaču jasni,
zeleni repe, fesiću krasni,
pšenice evo od svake fele,
rumene, krupne, sitne i bijele,
iziđi malo, sada si sam,
puna je torba da ti je dam.''
,,Pšenica! Ura!''
Pijetao skoči -
radosnim sjajem bljesnuše oči,
pa uvis đipnu, veseli bata,
glavačke jurnu pravo na vrata.
Trenutka istog Mudrijaš - pljes! -
obori Pijetla k'o zemljotres.
Za tili časak svršio borbu,
Pjetlića smota u staru torbu.
Mudrijaš hvata stazicu prijeku
kroz mahovinu, prostirku meku,
čuljeći uši, tiho pjevuši:
,,Pjetliću dragi s bataka dva,
u dubok lonac nosim te ja,
tamo je dobro, ja nisam grub.
Krči mi trba,
svrbi me zub!
Spremiću jutros doručak lijep,
čitavog Pijetla, ostaće rep,
zeleni repić - ja nisam grub.
Krči mi trba,
svrbi me zub!''
U gustoj česti u času tom
škljocara stara grunu ko grom,
nad morem lišća diže se dim.
,,Mačak je blizu, ovamo s njim.''
trže se Pjetlić i diže viku
iz torbe stare:
,,O, kukuriku!
Macane, braco, lija me davi,
Macane, druže, brzo me bavi,
stotinu zrna u pušku stavi!''
Delija Mačak zaigra brkom:
,,Nisam se, Lišče, nadao vas!'' -
pa jurnu ravno, olujnom trkom,
otkud je čuo drugarev glas.
,,Stanider, lijo, crveno pseto,
u dobroj ruci škljocare eto,
biće ti koža kao rešeto!''
Natisnu Lisac što može jače,
sivoga granja sve stoji lom,
na njemu torba ludački skače
i Pijevac skače zajedno s njom.
Preskače Lisac prepreku mnogu
i bježi brže od svojih nogu.
I Mačak juri, potjera siva,
htio bi Lisca u ruke živa,
i jedno dvaput, u brzu letu,
zgrabi ga skoro za samu petu.
Niz neke strane, urvine prave,
lete na turu i preko glave,
repovi praše, oči se žare,
a torba drnda niz kamenjare.
Pijetao ne zna, od straha slijep,
gdje mu je glava, a gdje li je rep.
Najzad se srećno završi borba,
uprtač puče, odleti torba,
a Lisac riješen tereta crna
uzbrdo zdimi brže neg' srna.
Manu ga Mačak, pa torbi hrli,
drugara vadi, snažno ga grli,
miluje krestu i repić kriv.
,,Pobogu brate, jesi li živ?!''
A Pjetlić reče:
,,Umakoh smrti,
samo se zemlja poda mnom vrti.''
,,Tako ti treba!''
Mačak će strogo -
,,Čuvaj se Lisca, jesam li reko.
Još si i glavom platiti mogo,
da ti je drugar bio daleko.''
|
|
|