|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Jovan i divski starješina
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Jovan i divski starješina
(iz Crne gore) (III dio)
Kad dođoše na jamu studenu,
Višti Labud, kopitama kaže;
Tadar skoči ćiridžija Rade,
I sastavi tridest konopaca,
I zasuka po dva u jednoga,
Te napravi petnaest komata,
Pa se Rade preko pasa sveza,
Spustiše ga tridest ćiridžija;
Tu Jovana u životu nađe,
I izvadi ludoga Jovana,
Pa mu b'jele odriješi ruke,
Krenu da ga vodi po svijetu;
Kumi Rada dijete Jovane:
"Bogom brate, ćiridžija Rade!
"Ne vodite mene po svijetu,
"No me bač'te na pusta Labuda,
"Zajmite me vodi Kaladžijnskoj,
"E umrijeh od žeđi junačke;
"A pođite dva tri u Kosovo,
"A u moje Bogom posestrime,
"Posestrime krčmarice Jane,
"Neka dođe vodi Kaladžijnskoj,
"Da me zajmi u polje Kosovo,
"Razumna je uma i pameti,
"Guslara joj u svijetu nema,
"Ne bi li me guđet' naučila."
To je Rade za Boga primio,
Te ga bači na konja Labuda,
A zajmi ga vodi Kaladžijnskoj,
Tu Jovana bješe ostavio,
A sahiju posla u Kosovo.
Kad je Janu haber dopanuo,
Hitro dvije dozivala sluge,
Te joj sluge konje dovedoše,
Pa otide šnjima niz Kosovo.
Sam na vodi Jovan Kaladžijnskoj,
Pišti momče, kako zmija ljuta,
No ga čula od planine vila,
K Jovanu je brzo dolećela,
Kad pogleda ludoga Jovana,
E su njemu oči izvađene,
Umi njega vodom Kaladžijnskom,
Pa je vila Boga zamolila,
I Jovanu oči satvorila.
Kad se Jovan očih dofatio,
I svojega uzjaha Labuda,
Pa ga igra pokraj vode ladne,
Poje Jovan iz grla bijela:
"Mili Bože, na svemu ti fala,
"Koji si mi bio na pomoći!
"No ne fala mojoj staroj majci,
"Koja svoje iskobi dijete!"
Ali ide krčmarica Jana
Na silnoga hata debeloga,
A kad viđe ludoga Jovana,
Prije su je suze propanule,
Pa se potljen grohotljivo smije
"Blago mene, mio pobratime!
"Bog zna, su ti oči proboljele?"
Ruke šire, u lica se ljube,
Za velje ga jade upitala,
Što j' od majke čedo dočekalo,
Što učini! prokleta joj duša!
Pa se ladna napojiše vina
Ondolen se oni razdvojiše:
Jana minu u polje Kosovo,
Jovan pođe da traži krvnike.
A kad Jovan pred pećinu dođe,
Al' mu sjedi pred pećinu majka,
Strašna diva u perčinu bište,
Pa pogleda, ugleda Jovana,
Pa je divu riječ govorila:
"Kuku, dive, evo Jovan ludi!"
Pa skočiše od zemlje na noge:
Stan' da vidiš Jovanove majke,
Kako prama kučka u planinu!
Div ulježe u lednu pećinu.
Brzo Jovan majku ufatio,
Pa joj sputi obadvije ruke,
Frk je bači na silna Labuda,
A divu je glavu okinuo,
Pa se Jovan bači na Labuda,
On otide zemljom i svijetom,
Da on traži svoju postojbinu.
Kad se bješe primaknuo blizu,
Nogo caru muštuluci gredu:
Koji prvi na muštuluk dođe,
Njima hate nesedlane daje;
Koji drugi na muštuluk dođe,
Njima spenzu nebrojenu daje;
Koji treći na muštuluk dođe,
Njima čohu nekrojenu daje
Kad ispade Jovan na Labudu,
Željna li ga sluge ugledale,
A caru su riječ govorili:
"A evo ga, dragi gospodaru!"
Skoči care iz svoje stolice,
Te car svoje susrete dijete,
Žalosno je sina prigrlio,
Pa Jovanu riječ govorio:
"A Jovane, sve ti prosto, sinko!
"Što učini od oca svojega?
Ja sam reka', nikad doći ne ćeš "
Pa mu silni šemluk udariše;
No se caru dijete požali,
Što je njemu učinjela majka;
Pa skočiše, te je ufatiše,
Obukli joj tananu košulju,
Namazaše prahom i katranom,
Pa zaždiše su četiri strane;
Ali vika Jovanova majka:
"Ne daj majku, dijete Jovane!
"Izgorje ti majku oganj živi."
No joj Jovan riječ govorio:
"A neka te, prokleta ti duša!"
Sva izgorje o njegovoj duši.
|
|
|