|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Ženidba kralja Vukašina
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Ženidba kralja Vukašina (I)
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio vojvoda Momčilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Ja sam noćas čudan san usnio,
"Đe se povi jedan pramen magle
"Od proklete zemlje Vasojeve,
"Pak se savi oko Durmitora,
"Ja udarih kroz taj pramen magle
"Sa mojijeh devet mile braće
"I s dvanaest prvo-bratučeda
"I četr'est od grada levera,
"U magli se, ljubo, rastadosmo,
"Rastadosmo, pak se ne sastasmo;
"Neka Bog zna, dobra biti ne će."
Veli njemu ljuba Vidosava:
"Ne boj mi se, mili gospodaru!
"Dobar junak dobar san usnio;
"San je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
Pa on siđe niz bijelu kulu,
Dočeka ga devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda
I četr'est od grada levera,
A ljuba mu izvede čilaša,
Dobrijeh se konja dovatiše,
Otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Opteče ih ona silna vojska.
Kad Momčilo opazio vojsku,
On poteže sablju od bedrice,
Al' se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Izdade me kuja Vidosava,
"No dajte mi sablju ponajbolju."
Hitro su ga braća poslušala,
Dadoše mu sablju ponajbolju,
Pa je Momčil' braći besjedio:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Vi udrite vojsci po krajima,
"Ja ć' udarit' vojsci po srijedi."
Mili Bože čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo,
Kako s'ječe vojvoda Momčilo,
Kako krči druma niz planinu;
Više tlači konjic Jabučilo,
Neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe;
Al' ga loša sreća susretnula:
Kad iziđe prema Pirlitoru,
Susrete ga devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
U junaku srce prepuknulo
Od žalosti za braćom rođenom,
Bijele mu malaksaše ruke,
Te ne može više da siječe,
Već udara konja Jabučila,
Udara ga čizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru,
Al' mu konjic polećet' ne može;
Kune njega vojvoda Momčilo:
"Jabučilo, izjeli te vuci!
"Iz šale smo odavde lećeli,
"Bez nevolje, tek od obijesti,
"A danas mi polećeti ne ćeš!
Al' mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momčilo!
"Nit' me kuni, niti me nagoni,
"Danas tebi polećet' ne mogu;
"Bog ubio tvoju Vidosavu!
"Ona mi je sapalila krila;
"Što ne mogla vatrom sagoreti,
"To pod kolan pritegnula tvrdo;
"Veće bježi, kuda tebi drago."
Kad to začu vojvoda Momčilo,
Proli suze niz junačko lice,
Pa odskoči od konja čilaša,
Triput skoči, do grada doskoči,
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo!
"Pušti meni jednu krpu platna,
"Ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
A moj brate, vojvoda Momčilo!
"Kako ću ti puštit' krpu platna,
"Kad je meni snaha Vidosava,
"Moja snaha, tvoja nevjernica,
"Savezala kose za direke?"
Al' je sestra srca žalostiva,
Žao joj je brata rođenoga,
Ona ciknu, kako ljuta guja,
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iščupala,
Ostavila kose na direku,
Pa dovati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedene,
Gotov' bješe u grad uskočiti:
Al' doleće ljuba nevjernica,
Oštru sablju nosi u rukama,
Pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
Kraljeve ga dočekaše sluge
Na mačeve i na koplja bojna,
Na nadžake i na buzdovane;
A dopade kralju Vukašine,
Udari ga onim bojnim kopljem,
Udari ga posred srca živa,
Al' govori vojvoda Momčilo:
"Amanet ti, Vukašine kralju:
"Ti ne uzmi moju Vidosavu,
"Vidosavu, moju nevjernicu,
"Jer ć' i tvoju izgubiti glavu,
"Danas mene u tebe izdala,
"A sjutra će tebe u drugoga;
"Već ti uzmi moju milu seju,
"Seju moju milu, Jevrosimu,
"Ona će ti svagda vjerna biti,
"Rodiće ti, k'o i ja, junaka."
To govori vojvoda Momčilo,
To govori, a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
A gradu se otvoriše vrata,
Pak iziđe kuja Vidosava,
Te dočeka kralja Vukašina,
Odvede ga na bijelu kulu,
Posadi ga u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom đakonijom,
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje;
Al' da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila.
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut' ne može.
Tad' govori kralje Vukašine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
"Nuto kurve mlade Vidosave!
"Kad izdade ovakog junaka,
"Koga danas u svijetu nema,
"To li mene sjutra izdat' ne će!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
Uvatiše kuju Vidosavu,
Svezaše je konjma za repove,
Odbiše ih ispod Pirlitora,
Te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenča je sebi za ljubovcu,
Šnjom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.
|
|
|