|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Jovan i divski starješina
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Jovan i divski starješina
(iz Crne gore) (I dio)
Car hoćaše izgubiti ljubu,
Car hoćaše, i nevolja mu je,
E mu ljuba mlogo zakrivila,
I za to je care pomrzio;
Ma je sluge izgubit' ne dadu,
No se mole caru čestitome,
Te gospođu svoju izmoliše:
Car je svoje sluge poslušao,
Pokloni joj život za godinu.
Ona sina imaše Jovana,
Pa đetetu svome govorila:
"O kamo te, moj Jovane sine!
"Hoćeš li se odricat' od majke?"
Dijete su suze propanule,
Pa dijete majci govorilo:
"Čuješ li me, moja mila majko!
"Ja ću s tobom po sv'jetu bježati."
A njemu je majka govorila:
"Hajd' uljezi caru u saraje,
"Te izvedi gojena Labuda,
"Da bježimo, sinko, po svijetu."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
Te je majku svoju poslušao
(A nema mu do petnaest ljetah),
I Labuda svoga izvodio,
Bačiše se njemu o ramena;
No je Jovan majci govorio:
"A za Boga, moja mila majko!
"Kad m' odvoji od oca mojega,
"Koji nema do mene jednoga,
"Kud ćemo se, majko, dijevati?"
A majka je sinu govorila:
"Da bježimo, sinko, po svijetu,
"A od cara i moga i tvoga,
"A daleko trideset konakah,
"Đe ne care ni čuti ne može,
"A nekmoli očima viđeti."
Oni bježe zemljom i svijetom,
Dok dođoše u divsku planinu,
Tu nađoše studenu pećinu,
Ali u nju sedamdeset divah,
Među njima divski starješina.
Kad Jovana divi ugledaše,
Krenuše se, da mu uzmu glavu;
Žestok li je ludani Jovane!
Od bedrice sablju izvadio,
Slobodno je njima udario,
I pos'ječe sedamdeset divah,
A skri mu se divski starješina.
On je s majkom nojcu boravio;
A kad sjutra dan i zora dođe,
No se Jovan strpljeti ne moga',
Već on u lov u planinu pođe
Na njegova gojena Labuda,
Te on lovi srne i košute;
Kad po podne sunce navalilo,
On otide u pećinu k majci
I donese srnu i košutu,
Da zarani odagnatu majku.
No mu majka tader besjedila:
"O Jovane, hajde pred pećinu,
"Te počini trudan i umoran."
On posluša roditelja svoga.
Hitro Jovan pred pećinu pođe,
A majka mu diva ugledala
U pećinu, divsku starješinu,
Pa joj divski starješina vika:
"Hajd' ovamo, Jovanova majko!
"Hodi k mene, da ašikujemo."
A ona mu tader besjedila:
"Hodi k mene, divski starješina!
"Hodi k mene, da mi lice ljubiš."
A on joj je tader govorio:
"Ja ne smijem od Jovana tvoga,
"Koji zgubi sedamdeset divah,
"No kad dođe Jovan u pećinu,
"A ti tvoje dijete upitaj,
"Boji li se do Boga i koga,
"Pa najprije igru zametnite,
"Prokletoga u ruke prstena,
"Oko njega te se kune krivo,
"Dijete je ludo i nevješto,
"Ti ćeš njega lasno nadigrati,
"Pak mu sveži ruke naopako,
"A ja ću ga onda pogubiti,
"Pak ćem' onda mi ašikovati."
A kad Jovan u pećinu dođe,
Večeraše gospodsku večeru,
Pa mu tader majka govorila:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Ti izgubi sedamdeset divah,
"A ti ideš, sinko, planinama,
"Bojiš li se do Boga i koga?"
No joj Jovan riječ govorio:
"Ja se bojim Boga velikoga,
"Ne bojim se nikakva junaka,
"Doklen mi je gojeni Labude."
Tad' Jovanu besjedila majka:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Mi smo jadni, sinko, obojica,
"Hod', da malu igru zametnemo."
Jovan svoju poslušao majku,
Pa je šnjome igru zametnuo,
Ponajprijed u ruke prstena;
On mogaše nadigrati majku,
On mogaše, nego ne hoćaše,
No je njega majka nadigrala:
"Ja sam tebe, dijete, dobila."
Pa mu obje savezala ruke
Od lakatah te do vrh nokatah;
Ludi Jovan rastegnu rukama,
Na sedmoro konop raskinuo.
Kada sjutra dan i zora dođe,
Jovan pođe u lov u planinu.
|
|
|