Up First Prev Next Last
Naslov: Kaluđer i četiri grješnika
Napomena: U Beču 1853., Vuk Stefanović Karadžić
Bio nekakav bogougodni kaluđer, bijele brade i glave, koji se vazda Bogu
moljaše. Putujući jednom notnjo nanese ga put pokraj jedne crkve đe se
Hrišćani kopaju. Kad dođe pred vrata od avlije crkovne ugleda tri konja,
jednoga crljena kao krv, drugoga crna kao ugalj, a trećega žuta kao
čafran, đe obigravaju tamo amo okolo grobova i okolo crkve. Ali kad
viđeše kaluđera, ne znade im se strva kao da ih zemlja proždrije. Kaluđer
pošto viđe šta bi, ukloni se malo za jedno drvo, dok evo ti opet ona
ista tri konja, dođoše na jedan grob i nad njim stadoše nogama tući i u
svu vrisku drijeti se, dok evo ti izađe iz groba jedan čoek
sredoviječan, no gromoradna stasa, onako prekrštenijeh ruka i noga kao
što su ga kad je umro u grob vrgli. Konji okolo njega jednako skakahu i
vrištijahu, ma ga ne doticahu, niti on njima što odgovaraše no sve
plakaše. Kaluđer bojeći se da konji što ne učine čoeku, pritrči k njima
iznenada, i zakle ih nebom i zemljom da svaki stane na svome mjestu, te
konji stadoše. Onda kaluđer tače štapom najpriđe čoeka, pa konje redom.
Tek što kojega taknu, mrtvi oživlje a konji se u ljude provrgoše; pa ih
upita: "Koji ste i što ste vi? Jedan po jedan ispovjedite mi se na tajno
ili pred svijema, ako mogoh da vam pomognem." Onda reče oni čoek: "Oče
duhovni! ovo su bili moji nesretnji sinovi, i ja sam sva tri jednu večer
kad su spavali zaklao svojom rukom, pak sam tajao i nikad nikomu kazao,
pa ni popu na ispovijesti, nego sam mislio ispoviđeti pri smrti, ali me
ugrabi prije nego pop prispje."
"A vama šta je?" upita kaluđer ona tri
sina. "Mi roditelja svojijeh nijesmo šćeli slušati, nego protivu njihove
volje sve drukčije radili, a ne pokajali se." Tadar kaluđer izvadi iz
torbice petrailj i trebnik, pa najpriđe reče onoj trojici: "Pitajte ocu
svojemu proštenje," a ocu: "Sada ti pokaj se od grijehova;" te tako
učiniše, pa potkupi svu četvoricu pod petrailj i očita im oproštenu
molitvu. Po tom oni poljubiše kaluđera u ruku i pošto se između sebe
izgrliše i ižljubiše suze roneći otidoše svaki u svoj grob, a kaluđer
svojim putem kazujući narodu da se kaje i da ne bi koji bez ispovijesti
pošao s ovoga svijeta.
|
|