Up First Prev Next Last
Naslov: Careva kći ovca
Napomena: U Beču 1853., Vuk Stefanović Karadžić
Imaše nekakav car ženu koju preko načina milovaše. Oni od svoga srca
nemadijahu ništa drugo do jednu jedinicu šćer, koja već bješe prispjela
za udaju. Ova carica razboli se i kad vidi da ne će ostati, nego da će
umrijeti, zazove muža cara, i suze roneći, na četiri oka reče mu: "Evo
se približila pošljednja ura moje čaše, i ja ću umrijeti priđe no treći
kokoti zapoju, i ja znam da se ti ne možeš proći da se ne ženiš, i bila
ti sreća! i prosto ti bilo od Boga i od mene grešnice! ali tako ti ovoga
i onoga svijeta, čuj me i poslušaj me što ću ti reći: evo ti prsten, i
koju đevojku nađeš i isprosiš, nemoj je vjenčati ako joj ovi prsten ne
uzme dobro na prvi prst desne ruke, i zaklinjem te po triput od neba do
zemlje, da onu đevojku sebe vjenčaš mjesto mene kojoj pristane najljepše
na ruku, a ako me ne poslušaš, sve što radio i o čemu se Bogu molio sve
ti uzalud i naopako obršilo, i od tebe ne ostalo traga." Car joj se
obeća i zakune da ne će vjenčati nikakve đevojke ako joj dobro ne uzide
oni prsten, i ako je ne bi našao, da se ne će ni oženiti. Carica mu na
to odgovori: "Naći ćeš je, samo ne prestupi kletve da te ljuta zmija ne
uvjede," i tek što ovo izreče, izdahnu. Car po smrti ženinoj pošlje sluge
po onome gradu da obiduju sve đevojke hoće li kojoj oni prsten dobro
ići, ali kad u gradu ne nađoše, posla ih po bijelome svijetu da traže
eda bi se po sreći koja našla, ali sve zaludu. Sluge se vrnuše nakom
toliko sile vremena i kažu caru da u svijetu đevojke ne nađoše kojoj ne
bi ili prevelik ili preuzak ovi prsten. Car se na čudu nađe šta će kako
li će: htio bi se ženiti, a đevojke nema, htio bi kletvu prestupiti, ali
ne smije od straha da ga ne postigne, i onako uzmučen u mislima, baci
oni prsten, te đe će? nego odskoči s doline te njegovoj istoj šćeri na
skut, a ona videći zlatni i lijepi prsten, uzme ga te stavi na prvi prst
od desne ruke, i pružajući ruku put svoga oca reče mu: "Viđi tata, kako
mi lijepo stoji." Kad viđe car, onesvjesnu od čuda, i za cijelo po dana
razabrati se nije mogao, dok njegova šćer u to skoči i kao da ga rukama
potkrijepi i zagrli, počne od žalosti nad njim plakati, dok se na jedan
put osvijesti i reče šćeri: "Ti si moja žena, tako je zar Bog osudio, i
ti ćeš biti carica mjesto svoje pokojne matere." Šćer mu se stane čuditi
šta zbori, i kao za luda i nesvijesna čoeka cijeniti ga, ali nakom
dugoga prepiranja viđe već da nije kuđ kamo, te ona šta će, da je otac ne
vjenča i da pas pasu kao prikazanije ne kazuje, naumi da ubije sama
sebe, te tako i učini: uzme očin handžar te njime sama sebe usred srca.
Otac pošto viđe poruči za bajalicu te mu ona reče: "Evo ti svirala, pak
joj nad glavom sviri od žraka do mraka, i oživljeće ti." Car tako i
učini, i teke stane zvijukati okolo mrtve šćeri, ona sjede, a otac je
zagrli i odmah naredi da se sjutradan pripravi što treba za svadbu. Kad
šćer ovo dočuje, uzme očinu sablju te sama sebe lijevu ruku osiječe, a
desnu u ognju izgori. U jutru sluge pripravljaju svadbu, a jedan od njih
dokaže caru kako mu je vidio šćer bez, ruka. Otac joj poteče i kad je
vidi, opet brže bolje za bajalicu, te mu ona da nekakve trave, i teke joj
ručne pateljke namaza, iznikoše ruke kakve su i bile. Car ondar stavi
šćer pod stražu da ne bi opet što od svoga života sama sebi učinila, te
tako ne mogući već ništa, šetajući se tamo amo kroz kamaru ugleda negđe
u nekakvome ćošku od kuće nekakav štap vas od suhoga zlata, na kojemu
piše krvavijem slovima: "Ne tiči me." Ona se začudi šta to može biti,
prihvati štap u ruke, i tek što ga poče prevrtati preko prsta od ruke, u
oni isti čas ona se prometnu ovca, i poče kroz kuću blejati. Kad viđeše
sluge, svi se od straha i od čuda prepadoše i pobjegoše kazujući caru,
dok i sam car viđe, i brže bolje opet za bajalicu, a ona mu odgovori da
lijeka ne zna nikakoga, nego da druge bajalice dobavlja. Car po tom
hođaše na mnoge bajalice, ali mu svaka odgovori da tome lijeka ne zna i
tako ne mogući šćeri svoje povratiti, više se ne oženi. Po tom je ovca
sveđer uz cara skakutala i blejala, a on je njivio i gojio kao svoje
dijete, i kad car umre, u oni dan umre i ovca.
|
|