Napomena: U Beèu 1853., Vuk Stefanoviæ Karad¾iæ

Poslao otac dijete u vodenicu, pa mu kazao da ne melje nigðe u vodenici ðe naðe æosa. Kad doðe dijete u jednu vodenicu, a to u njoj sjedi æoso: "Pomoz' Bog, æoso!"

"Bog ti pomogao, sinko!"

"Bih li ja mogao tu malo samljeti?"

"Bi, za ¹to ne bi, evo æe se moje sad izamljeti, pa onda melji koliko ti drago."

Ali dijete pomisli ¹ta mu je otac rekao, pa iziðe na polje i poðe uz potok u drugu vodenicu. A æoso br¾e bolje uzme malo ¾ita, pa otrèi drugijem putem prije ðeteta, te i u onoj vodenici malo zaspe. Kad dijete doðe u drugu vodenicu i vidi da je i u njoj æoso, a ono poðe u treæu; a æoso opet uzme malo ¾ita, pa otrèi drugijem putem prije ðeteta i u treæu vodenicu, te zaspe; tako i u èetvrtu. Kad se veæ ðetetu dosadi onda pomisli u sebi: valja da je u svakoj vodenici æoso; pa sprti svoju torbu s leða i ostane da melje s æosom. Kad se æosino izamelje, i dijete zaspe svoje, onda æoso reèe: "Hajde, sinko, da umijesimo kolaè od tvoga bra¹na!" Dijete jednako dr¾i u pameti ¹to mu je otac kazao da ne melje u vodenici ðe naðe æosa, ali sad veæ pomisli: ¹to je tu je; pa reèe æosu: "Hajde de." Æoso ustane, pa razgrne ðetinje bra¹no u muènjaku, a ðetetu reèe da donosi vodu u pregr¹tima. Dijete stane donositi vodu, i æoso poène pomalo zakuvavati; tako malo pomalo dok se sve izamelje, i æoso sve bra¹no zakuva, pa onda umijesi jednu veliku pogaèu, pa razgrnu vatru te je zapreæu da se peèe. Kad se pogaèa ispeèe i izvade je iz vatre pa prislone uza zid, onda æoso reèe ðetetu: "Zna¹, sinko, ¹ta je? Ovu pogaèu ako podijelimo, nema ni meni ni tebi, veæ hajde da la¾emo, pa koji koga nadla¾e onaj neka nosi svu pogaèu." Dijete pomisli u sebi: veæ se sad nema kuda, pa reèe: "Hajde de! poèni ti." Onda æoso poène koje¹ta lagati, ovamo onamo, a kad se veæ izla¾e i umori, onda mu dijete reèe: "E moj æoso! ako ti vi¹e ¹to ne zna¹, to je sve ni¹ta; stani da ja tebi ka¾em jednu pravu istinu. Kad ja bijah u mlado doba stari èoek, onda mi imadijasmo mnogo ko¹nica, pa bih ih ja svako jutro brojio, i sve bih èele prebrojio, a ko¹nica ne mogu. Kad jedno jutro prebrojim èele, a to nema najboljega èelca; onda ja br¾e bolje osedlam pijevca, pa uzja¹em na njega, i poðem tra¾iti èelca. Kad doæeram trag do mora, a to on oti¹ao preko mora, a ja za njim tragom. Kad prijeðem preko mora, a to èoek uhvatio moga èelca u ralicu, pa ore za proso. Ja povièem na njega: ""To je moj èelac; od kud tebi moj èelac?" "A èoek odgovori:" "Brate! ako je tvoj, eto ti ga."" Pa mi da èelca, i jo¹ punu torbu prosa od izora. Onda ja uprtim torbu s prosom na leða, a sedlo s pijevca prebacim na èelca, te èelca uzja¹em, a pijevca povedem u povodu, da se odmara. Kad budem preko mora, onda mi nekako pukne jedna uprta na torbi, te se sve proso prospe u more. Kad prijeðem preko mora, u tom stigne i noæ, a ja onda sja¹em s èelca, pa ga pustim da pase, a pijevca sve¾em kod sebe, pa mu metnem sijena, a ja legnem: spavati. Kad ujutru ustanem, a to vuci do¹li te zaklali i izjeli moga èelca: le¾i med! po dolu do èlanka, a po brdu do koljena. Onda poènem misliti u ¹to æu pokupiti med. U tom padne mi na um da imam jednu malu sjekiricu, pa je uzmem i zaðem u ¹umu da ulovim kaku zvjerku da zgulim mje¹inu. Kad tamo, a to dvije srne skaèu na jednoj nozi. Onda ja potegnem sjekiricom, te im prebijem onu nogu, pa ih uhvatim, te zgulim s njih tri mje¹ine, i pokupim u njih sav med, pa pritovarim na pijevca i odnesem kuæi. Kad doðem kuæi, a to mi se rodio otac, pa mene po¹lju Bogu po vodicu. Sad ja poènem misliti kako æu se popeti na nebo, dok mi pade na um ono moje proso ¹to se prosulo u more. Kad tamo doðem, a to ono palo na vla¾no mjesto pa uzraslo do neba; te ja uz njega hajde na nebo. Kad se gore popnem, a to moje proso uzrelo, pa ga Bog po¾njeo i umijesio od njega hljeb, pa udrobio u vruæe mlijeko, te jede. Nazovem mu ja: Pomoz' Bog! A on mi odgovori: Bog ti pomogao; i da mi vodicu. Kad se vratim natrag, a to mojom nesreæom udarila ki¹a, pa do¹lo more i sve proso poplavilo i odnijelo! Sad se ja zabrinem kako æu siæi na zemlju! Dok mi padne na um da mi je dugaèka kosa: kad stojim do zemlje, kad sjednem do u¹iju; pa uzmem no¾, pa sve dlaku po dlaku odrezuj pa navezuj. Kad stigne mrak, a ja onda zave¾em na dlaci jedan uzao, pa ostanem na njemu da prenoæim. Ali ¹ta æu sad bez vatre! Kresivo sam imao, ali nema drva! U jedanput padne mi na um da imam u zubunu jednu ¹ivaæu iglu, pa je izvadim te iscijepam, pa napalim vatru i sit se ogrijem, pa legnem pored vatre spavati. Po¹to zaspim a mojom nesreæom skoèi varnica te pregori dlaku, a ja strmoglav na zemlju te propadnem do pojasa. Obrnem se tamo amo ne bih li se kako izvadio, a kad vidim da se ne da, onda br¾e otrèim kuæi te donesem motiku te se otkopam, pa odnesem vodicu. Kad doðem kuæi, a to ¾eteoci ¾anju po polju. Prigrijala vruæina, voljani Bo¾e! da pogore ¾eteoci. Onda ja viknem: Kamo ¹to ne dovedete ovðe onu na¹u kobilu ¹to je dva dni duga a do podne ¹iroka, a po leðima joj vrbe porasle; neka naèini hlad po njivi. Br¾e bolje otrèi moj otac, te dovede kobilu, i ¾eteoci lijepo stanu ¾eti po hladu. A ja uzmem ¾ban, pa odem na vodu. Kad tamo, a to se voda smrzla; onda ja skinem svoju glavu, te njom probijem led, i zahvatim vode. Kad donesem vodu ¾eteocima, a oni povièu: ""kamo ti glava?"" Ja se ma¹im rukom, a to nema glave, zaboravio je na vodi. Onda se br¾e bolje vratim natrag; kad tamo, a to lisica do¹la pa vadi mozak iz moje glave te jede; a ja polagano hajde hajde, te se privuèem blizu, pa potegnem lisicu nogom u stra¾njicu, a ona se upla¹i, pa od straha p.. e, i isp.. e tefter; kad ga ja otvorim, a to u njemu pi¹e: meni pogaèa, a æosi g.. . o." Onda dijete ustane, pa uzme pogaèu i otide kuæi, a æoso ostane gledajuæi za njim.