Up First Prev Next Last
Naslov: Baš Čelik (II)
Napomena: U Beču 1870., Vuk Stefanović Karadžić
Onda on ne imajući čim vatru zažeći a braću ae hoteći buditi, pođe malo u pustinju,
ne bi l' štogođ viđeti mogao, ali nigdje ništa. Najposlije popne se na
jedno drvo visoko, pa kad izađe u vrh drveta, pogleda na sve strane ne
bi l' štogođ viđeti mogao; gledajući tako dugo opazi vatru da se sjaji,
pa mu se učini to blizu, skine se sa drveta, pa pođe da vatru donese i
kod braće naloži. Tako je dugo išao, sve mu se činilo blizu, kad na
jedanput dođe u jednu pećinu, u pećini gori velika vatra i tu ima devet
divova, pa natakli dva čoeka te ih peku uz vatru, jednog sa jedne a
drugog sa druge strane vatre, a na vatri stoji jedna oranija velika puna
isječenijeh ljudi. Kad to carev sin viđe, jako se prepane, bi se vratio,
ama se ne može, nema se kud kamo. Onda poviče: "Dobar večer, moja
družino, ja vas tražim odavno." Oni ga dobro dočekaju i reku mu: "Bog ti
pomogao, kad si nam drug." On odgovori: "Vaš dovijeka ostajem i za vas
ću moj život dati." "He" vele "kad ti misliš naš drug da budeš, hoćeš li
ti ljude jesti, i s nama u četu ići?" Odgovori carević: "Hoću, štogođ vi
radite, to ću i ja raditi." "E vala, dobro kad je tako, sjedi" pa svi
posjedaju oko vatre, skinu onu oraniju, povade onda meso pa počnu jesti.
Šnjima i carević jede, ama im oči zavaraje pa baca meso preko sebe, tako
i pečenje pojedu sve; pa onda rekoše: "Hajde da idemo u lov, jer sjutra
treba jesti." Otale pođu svi devet i carević deseti. "Hajde" vele mu
"ovdje ima jedan grad i u njemu car sjedi, otale se mi ranimo već ima
tome više godina." Kad se blizu grada primaknu, onda izvade dvije jele s
granama iz zemlje pa ih ponesu sa sobom, a kad dođu do grada, jednu jelu
prislone uz bedem i poviču careviću: "hajde" vele "ti penji se gore na
bedem da ti ovu drugu jelu dodamo, pa je uzmi za vrh i prebaci je u
grad, a vrh joj zadrži: kod sebe, da se skinem o niz nju dole u grad." On
se popenje pa onda reče njima: "Ja ne znam što ću, nijesam ovdje uvježbao
ovo mjesto, ne umijem je preturiti, no hodite koji od vas da mi pokažete
kako ću je preturiti." Jedan se od divova ispenje, uvati za vrh od jele i
preturi je u grad a vrh joj zadrži kod sebe. Kad se on tako namjesti,
onda carev sin trgne sablju pa ga dohvati po vratu te mu odsječe glavu, a
div pane u grad unutra, onda on reče: "E sad hajte po jedan redom da vas
ja ovamo spuštim." Oni ne znajući što je sa onijem gore na bedemu bilo,
pođu jedan po jedan, a carević nji sve po vratu, dok sve devet posiječe
pa se skine niz jelu, i polako siđe dole u grad, onda pođe po gradu
unakrst, ali nikog živa da čuje, sve pusto! Sam u sebi pomisli: baš su
to sve divovi izkorijenili i ponijeli! pa onda dugo po gradu tumarajući,
nađe jednu kulu zdravo visoku, i vidi đe u jednoj sobi svijeća gori, on
otvori vrata pa uz kulu te u sobu. Kad tamo al' ima šta i viđeti! soba
ukrašena zlatom i svilom i kadifom, u njoj nema nikoga do jedne đevojke,
a ta đevojka leži na jednom krevetu pa spava. Čim carević uđe u sobu,
otmu mu se oči gledati đevojku, kaka je vrlo lijepa. U isto vrijeme
smotri da ide jedna velika zmija niz duvar, tako se pružila da joj je
glava više glave đevojčine bila blizu pa se izdigne i u jedan put
đevojku u čelo među oči da ujede; onda on pritrči pa povadi mali nož, i
pribode zmiju u čelo uz duvar, pa onda ovako progovori: "Da Bog da da se
ovaj moj nožić neda nikom izvaditi bez moje ruke," pa onda pohita da se
natrag vrati. Pređe preko bedema, uz jelu se ispenje i niz jelu siđe na
zemlju; kad dođe u pećinu đe su divovi bili, uzme vatre pa potrči i dođe
braći đe ih još zastane da spavaju. On vatru naloži, a sunce ograne i
svane se, onda on braću izbudi te ustanu i tako pođu dalje. Istog dana
naiđu na put koji vodi tome gradu. U tome je gradu življeo jedan silan
car koji je svakoga jutra išetao u grad i tužno suze proljevao, što mu
narod u gradu od divova strada i pojeden bi, pa se sve bojao da mu i
ćerka jednom ne bude pojedena, zato porani istoga jutra pa stane gledati
po gradu, a grad opustjeo, već je malo i naroda još ostalo, jer su sve
divovi pojeli, pa ode tamo amo po gradu, kad na jedan put vidi neke jele
onako čitave iz zemlje izvađene pa uz bedem prislonjene, a kad dođe bliže,
ima čudo i viđeti: devet divova baš onijeh krvnika gradskijeh a njima
svijema glave posječene. Kad car to vidi, jako se obraduje, a svijet se
skupi i Boga stane moliti za zdravlje onoga koji ih je posjekao. U isto
vrijeme dođoše i sluge iz dvora carskoga i jave caru, kako je šćela
zmija da njegovu ćerku ujede. Kako to car čuje, odmah otide u dvor pa
upravo u onu sobu svojoj šćeri, kad tamo, vidi zmiju pribodenu uz duvar,
pa šćaše sam nož da izvadi iz duvara, ama nije mogao.
Onda car učini zapovijest na sve strane po njegovom carstvu i oglasi: ko
je divove pobio i zmiju pribo, neka dođe da ga car obdari velikijem
darom i da mu šćerku za ženu dade; to se oglasi po cijelome carstvu
njegovom i car zapovjedi, da se glavne mehane po velikim drumovima
postave, pa svakoga putnika da pitaju, nije li doznao, ko je divove
pogubio, pa kad koji čuje za tog čoeka, da caru javi, a taj čoek neka
brže na muštuluk ode caru, da ga car obdari. To se tako po carevoj
zapovjesti i učini, mehane postave na glavne drumove i svakog putnika
pitali bi i za to kazivali mu. Poslije nekog vremena ovi trojica carski
sinovi tražeći sestre svoje dođu u jednu od tijeh mehana da zanoće te
učine tu konak, a poslije večere dođe mehandžija i u razgovoru šnjima
stane se faliti, šta je on junaštva počinio, pa onda zapita njih: a jeste
li i vi štogođ učinili do sad? Onda otpočne najstariji brat govoriti:
"Kad sam pošao s mojom braćom po ovom putu, prvu noć kad smo došli
konačiti kod jednog jezera u nekoj velikoj pustinji, kad braća moja oba
spavahu a ja čuvah stražu, najedanput aždaha pođe iz jezera da nas
proždere, a ja onda povadim nož i odsiječem joj glavu: ako se ne
vjerujete, evo joj uveta od glave", pa izvadivši i na sto ih baci. Kad
to ču onaj srednji brat, i on reče: "Ja sam kad sam čuvao stražu na
drugom konaku posjekao aždahu od dvije glave: ako se ne vjerujete, evo
uveta od obje glave", pa izvadi uši i njima ih pokaže. Onaj najmlađi
ćuti. Poče ga mehandžija pitati: "Bogme, momče, tvoja su braća junaci, a
da čujemo, jesi li i ti štogođ učinio od junaštva?" Onda najmlađi otpoče
da kaziva: "I ja sam nešto malo učinio kad smo zanoćili onu noć kod
jezera u pustinji, vi ste, braćo, spavali, a ja sam čuvao stražu; kad bi
neko doba noći, zaljulja se sve jezero i izađe troglava aždaha i šćaše nas
da proždere, onda ja povadim sablju i glave joj sve tri odsiječem: ako ne
vjerujete, evo šest uveta od aždahe." Tome se i sama braća začude, a on
nastavi kazivati: "U tome se vatra ugasi, a ja pođem da vatre potražim.
Tumarajući po planini nađem u jednoj pećini devet divova", i tako im sve
po redu kaže što je učinio, i svi se tome čudu začudiše.
Kad to mehandžija čuje, brže potrči i caru sve javi, a car mu dade mnogo
novaca, pa brže pošalje svoje ljude da sva tri careva sina njemu dovedu.
Kad oni iziđu pred cara, car zapita najmlađega carevića: "Jesi li ti sve
to čudo u ovome gradu počinio, divove isjekao i šćer moju od smrti
sačuvao?" "Jesam, čestiti care." odgovori najmlađi carević. Onda mu car
dade svoju šćer za ženu, i dopusti mu da je on prvi do njega u svome
carstvu, a onoj dvojici starije braće reče car: "Ako hoćete, i vas hoću
oženiti, pa vam dobre dvore sagraditi", no oni njemu kažu da su oženjeni
obojica, i cijelu mu istinu otkriju, kako su pošli da sestre svoje traže.
|
|