Napomena: U Beèu 1870., Vuk Stefanoviæ Karad¾iæ

Ima¹e nekakav car jedinka sina, koji mu veæ do oru¾ja dorastao bje¹e, pa ¹etajuæi jedan dan nastupi na maðije, oboli i klijenit ostane savrtijeh noga i ruka. Car koji svoga sina milova¹e vi¹e nego svoju du¹u, ðegoð je bio koji ljekar u svijetu, nanj je dovodio i obeæavao polovinu carstva, ako ga koji izlijeèi, ali sve zafajdu; dok jednu noæ u snu doðe mu nekaka ðevojka i reèe mu: "Ti, èestiti care, zaludu sve tro¹i¹ okolo svoga sina, i zafajdu si obeæavao polovinu carstva svojega ko ti ga izlijeèi, moja ti ga je majka zamaðijala, nego dobavi oèi od zmaja, srce od a¾dahe i zmiju krilaticu uhvaæenu izmeðu gospoða, pa svari u jednome loncu neomrèenu a u vodi nenaèetoj, od ðevojke samohrane a na vatru samotvoru, pa neka za tri jutra popije na ¹te srca iz molitvene èa¹e, ondar æe ti ozdraviti i mene vjenèati." Prene se iza sna car i jedva èeka¹e, doklen mu dan doðe, ali ne naðe nikoga ko æe mu sve ovo dobaviti, i ako je zaludu obeæavao po carstva svojega ko mu sve ovo donese. Najposlije jedan mladiæ obeæa mu se ako mu da ¹æer za ljubovcu, i car mu bez odgovora obeæa. Ovi mladiæ ima¹e èudotvorni prsten, te s njime kroza svijet, naðe a¾daju, pa kad se viðe¹e, ona put njega da ga pro¾dere, a on put nje da je ufati. Kad se sastado¹e, izvadi on oni prsten (a noæ bija¹e), zasja se jezero i planina od njega te joj zaslijepi oèi, izvadi and¾ar, zakla je i srce iz nje izvadi. Sad na èudu kako æe naæi zmaja, ali èu da ih ima u najvisoèijim gorama i da lete ispod oblaka, pa kad sunce zapadne, i oni slete i poèinu po vrhovima planina, te on tamo i èeka¹e kad æe se sunce smiriti, dok evo ti jedan zmaj doleæe i le¾e u jednu ¹umu, te ovi mladiæ ¹umke prikuèi mu se i pu¹ta oganj plavetan iz prstena te mu sa¾e¾e krila i oèi zaslijepi, pa br¾e bolje malom ¹kopicom izvadi mu oèi. Poslije toga poðe da tra¾i zmiju krilaticu, i ka¾u mu da je nju lako ufatiti, ma samo u oni trem kad se sunce pomoli iza planina, jer ona u sunce pogleda, i doklen sunce dobro koplje ne oskoèi, slijepa stoji. Tako on pre¾i kad æe sunce izaæi, i sreæom nabasa na jednu, ufati je i prikolje i ¹njom u torbicu pa put za u¹i te k caru. Car se obeseli, i dobavi lonac neomrèen, vode nenaèete i ðevojku samohranu, no nema ognja samotvora. Ali ovi mladiæ okrene okolo ognji¹ta s prstenom tri puta i iznièe oganj, te svari¹e u loncu oèi od zmaja, srce od a¾daje i zmaju krilaticu i dado¹e da pije carev sin za tri jutra iz molitvene èa¹e, te prebolje i ozdravi. Car dade onomu mladiæu svoju kæer za ¾enu, i u jedan dan o¾eni sina onom ðevojkom koja mu je na san dolazila i odmah mu se javila, kako mu je sin ozdravio, i udade ¹æer, te tako steèe sina, nevjestu i zeta hvaleæi Gospoda Boga, koji mo¾e kad hoæe.