Napomena: U Beèu 1870., Vuk Stefanoviæ Karad¾iæ

Zet i punica

Nekakav zet doðe u punice, i sjedeæi kod vatre vidi ðe dvije ¾ene dobro posole jedan lonac, pa pomisli u sebi da ono ¹to se u loncu kuva, veæ nije za jelo, i kao ¹to su zetovi u punicama ¹aljivi i bezobrazni, namisli da ga i on jo¹t tako presoli, da se ni u usta uzeti ne mo¾e, pa onda ostav¹i sam u kuæi, zavuèe obje ruke u slanicu i zagrabi pune pregr¹ti soli. Slanica je bila od drveta i imala okruglu jamu, na koju se so unutra sipala i napolje vadila. Na onu jamu on ruke uvuèe lasno u slanicu, ali ih zajedno, jo¹ pune soli, ni po ¹to nije mogao napolje izvuæi, i tako muèeæi se oko toga i nate¾uæi, ruke podbunu da najposlije ni jedne ni prazne nije mogao izvuæi. Kad u tom neko rupi na vrata, on br¾e bolje sjedne, pa slanicu s rukama metne meðu noge, da se ne bi viðelo ¹ta mu se dogodilo. Kad potom sjednu za veèeru, on od sramote ne smjedne kazati ¹ta mu se dogodilo, nego reèe da je sit i da ne mo¾e veèerati ni¹ta. I tako poslije mnogoga nuðenja i moljenja, on na èudo i ¾alost sviju kuæana ne æedne ni sjesti za sofru niti i ¹ta okusiti. Kad se po veèeri èeljad raziðu iz kuæe, on ustane i noseæi slanicu na rukama iziðe na polje, pa ugledav¹i za kuæom kroz mrak svoju punicu ðe stoji, pomisli da je panj nekakav, pa razmanuv¹i slanicom udari je po pleæima koliko igda mo¾e, govoreæi tamo njoj mater: "Ti meni ne dade veèerati." Punica se na to trgne, i odgovori mu: "Ana te temate bilo! Kako ti nijesam dala veèerati? Ta nijesam li te zvala i nudila vi¹e od deset puta!"