|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Opet dijoba Jaksica
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Opet dijoba Jaksica
(iz Crne gore)
Vino piju dva brata Jaksica:
Jaksic Mitar i Jaksic Scepane;
A posto se napojise vina,
Scepanu je Mitar besjedio:
"Hajd', Scepane, u lov da idemo;
"Jesam juce bio u planinu,
"Ranio sam plavoga jelena,
"Ne ce mo l' ga danas ufatiti."
No mu Scepan rijec besjedio:
"Ja ne mogu hodit' planinama,
"Ljuto me je zaboljela glava."
Mitar skoci na noge lagane,
Pa on uze hrte i zagare,
Sam otide u lov u planinu.
A Scepanu ljuba besjedila:
"Cujes li me, dragi gospodaru!
"Odijeli Mitra brata svoga,
"Al' ce ti se zamaknuti ljuba
"O konopcu u tvoje dvorove"
Scepan njojzi rijec besjedio'
"Muci ljubo, srecu izgubila!
"\S kime cemo Mitra odijelit',
"Kad on nema ni sestre, ni majke,
"\Za ljubu mu ni pomena nije?"
Kad navece nojca dolazila,
Ali Mitar iz planine dodje,
Njemu Scepan rijec govorio:
"Hodi, Mitre, da se dijelimo."
Ciknu Mitar. kako zmija ljuta.
"A s kim ces me, brate, odijelit'?"
Druga njemu biti ne mogase,
No se braca stase dijeliti,
I najprije ovce dijeljahu:
Scepan uze prvojagnjenice,
Mitru daje stare ocupane;
Pa stadose dijeliti blago.
Scepan uze grose i dukate
I na golo krupne talijere,
Mitru daje pare i dinare,
Tu je Mitar rijec govorio:
"Uzmi, brate, cestiti ti bili'
"\Svakojako trgovac nijesam."
Kad stadose dijelit' oruzje
Scepan uze novo i svijetlo,
Mitru daje staro isprskalo,
Tu je Mitar rijec govorio:
"Uzmi, brate, cestito ti bilo'
"\Svakojako delija nijesam."
Od svasta mu daje dijo krivi.
Pa s' ondolen Mitar podignuo,
I najavi ovce ocupane,
Povede ih Zvijezdi planini,
Tu Je Mitar cardak napravio,
I tu staja za devet godinah,
Na hiljadu ovce ukrdio.
A Scepan je, Bog zna, opraznio,
Prazan sjedi, nista ne imade,
Njemu vjerna ljuba govorila:
"O Scepane, dragi gospodaru!
"Jes' li cuo, kako ljudji kazu:
"Ka' je Mitar ovce ukrdio?
"Hajde uzmi konja i oruzje,
"I otidi Mitru na cardaku,
"Pozovi ga u lov u planinu,
"Nek zapane Mitar na putove,
"Ti mu hajkni zvjerad iz planine,
"Nazeni mu srne i jelene,
"Ne ce li ga jelen razbuciti,
"Da ti bude pred ljudjma isprava,
"Pa njegove ti dojavi ovce,
"Ne bismo l' se od rdje oteli."
To je Scepan ljubu poslusao,
I otide zelenom planinom;
Kad se Mitru primaknuo blizu,
Ali Mitar u svijaru sviri,
U svijaru brata pomenuje.
Kad to zacu Jaksicu Scepane,
On se javi Mitru bratu svome.
Skoci Mitar, poznade Scepana,
Ruke sire, u lica se ljube,
I za bratsko pitaju se zdravlje,
Pa su onjen nojcu boravili.
A kad svanu i ogranu sunce,
Otidose u lov u planinu,
Scepan hajka, a Mitar zapade,
Nagna njemu plavoga jelena;
No je Mitru dobra sreca bila,
Od njega je jelen uzbjegnuo,
Na Scepana brzo dolazio,
Scepan mu se na put ucinio,
No ga jelen rogom dovatio,
Grdnu mu je ranu nacinio,
Vide mu se crne utrobice,
Pade Scepan nasred druma puta;
K njemu brzo Mitar doskocio,
I pustio krvcu od obrazah,
Pa ga baci na pleci siroke,
Donese ga svojemu cardaku,
Pa s ovacah salomi caktare,
Brata baci doru u ramena;
Njega cera, a najavi ovce,
A sve roni suze od obrazah,
Dokle dodje na svoje dvorove.
A izljeze Scepanova ljuba,
Da susrete gospodara svoga;
Kad djevera Mitra ugledala,
Od njega je glavu zanijela;
Unese ga Mitar u dvorove,
Pa nabavi od mora ecima,
Svoga brata od ranah izvida.
Kad se Scepan na noge dignuo,
Mitru bratu rijec govorio:
"Hodi, Mitre, da se osvetimo!"
Pa uvati vjerenicu ljubu,
Izvadi joj obje oci crne,
Pa joj dade tojagu u ruke,
Neka prosi, da se ljebom rani.
|
|
|