|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Zenidba kralja Vukasina
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Zenidba kralja Vukasina (I)
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio vojvoda Momcilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Ja sam nocas cudan san usnio,
"Dje se povi jedan pramen magle
"Od proklete zemlje Vasojeve,
"Pak se savi oko Durmitora,
"Ja udarih kroz taj pramen magle
"\Sa mojijeh devet mile brace
"I s dvanaest prvo-bratuceda
"I cetr'est od grada levera,
"U magli se, ljubo, rastadosmo,
"Rastadosmo, pak se ne sastasmo;
"Neka Bog zna, dobra biti ne ce."
Veli njemu ljuba Vidosava:
"Ne boj mi se, mili gospodaru!
"Dobar junak dobar san usnio;
"\San je laza, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momcilo,
Pa on sidje niz bijelu kulu,
Doceka ga devet mile brace
I dvanaest prvo-bratuceda
I cetr'est od grada levera,
A ljuba mu izvede cilasa,
Dobrijeh se konja dovatise,
Otidose u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Optece ih ona silna vojska.
Kad Momcilo opazio vojsku,
On poteze sablju od bedrice,
Al' se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda rece vojvoda Momcilo:
"Cujete li, moja braco draga!
"Izdade me kuja Vidosava,
"No dajte mi sablju ponajbolju."
Hitro su ga braca poslusala,
Dadose mu sablju ponajbolju,
Pa je Momcil' braci besjedio:
"Cujete li, moja braco draga!
"Vi udrite vojsci po krajima,
"Ja c' udarit' vojsci po srijedi."
Mili Boze cuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo,
Kako s'jece vojvoda Momcilo,
Kako krci druma niz planinu;
Vise tlaci konjic Jabucilo,
Neg' sto Momcil' britkom sabljom s'jece;
Al' ga losa sreca susretnula:
Kad izidje prema Pirlitoru,
Susrete ga devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad vidje vojvoda Momcilo,
U junaku srce prepuknulo
Od zalosti za bracom rodjenom,
Bijele mu malaksase ruke,
Te ne moze vise da sijece,
Vec udara konja Jabucila,
Udara ga cizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru,
Al' mu konjic polecet' ne moze;
Kune njega vojvoda Momcilo:
"Jabucilo, izjeli te vuci!
"Iz sale smo odavde leceli,
"Bez nevolje, tek od obijesti,
"A danas mi poleceti ne ces!
Al' mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momcilo!
"Nit' me kuni, niti me nagoni,
"Danas tebi polecet' ne mogu;
"Bog ubio tvoju Vidosavu!
"Ona mi je sapalila krila;
"Sto ne mogla vatrom sagoreti,
"To pod kolan pritegnula tvrdo;
"Vece bjezi, kuda tebi drago."
Kad to zacu vojvoda Momcilo,
Proli suze niz junacko lice,
Pa odskoci od konja cilasa,
Triput skoci, do grada doskoci,
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momcil' vidje na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo!
"Pusti meni jednu krpu platna,
"Ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plac odgovara:
A moj brate, vojvoda Momcilo!
"Kako cu ti pustit' krpu platna,
"Kad je meni snaha Vidosava,
"Moja snaha, tvoja nevjernica,
"\Savezala kose za direke?"
Al' je sestra srca zalostiva,
Zao joj je brata rodjenoga,
Ona ciknu, kako ljuta guja,
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iscupala,
Ostavila kose na direku,
Pa dovati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedene.
Momcil' vati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedene,
Gotov' bjese u grad uskociti:
Al' dolece ljuba nevjernica,
Ostru sablju nosi u rukama,
Pres'jece mu platno vise ruku,
Momcil' pade gradu niz bedene,
Kraljeve ga docekase sluge
Na maceve i na koplja bojna,
Na nadzake i na buzdovane;
A dopade kralju Vukasine,
Udari ga onim bojnim kopljem,
Udari ga posred srca ziva,
Al' govori vojvoda Momcilo:
"Amanet ti, Vukasine kralju:
"Ti ne uzmi moju Vidosavu,
"Vidosavu, moju nevjernicu,
"Jer c' i tvoju izgubiti glavu,
"Danas mene u tebe izdala,
"A sjutra ce tebe u drugoga;
"Vec ti uzmi moju milu seju,
"\Seju moju milu, Jevrosimu,
"Ona ce ti svagda vjerna biti,
"Rodice ti, k'o i ja, junaka."
To govori vojvoda Momcilo,
To govori, a s dusom se bori,
To izusti, laku dusu pusti.
Kad pogibe Momcilo vojvoda,
A gradu se otvorise vrata,
Pak izidje kuja Vidosava,
Te doceka kralja Vukasina,
Odvede ga na bijelu kulu,
Posadi ga u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom djakonijom,
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momcilovo,
Momcilovo ruho i oruzje;
Al' da vidis cuda velikoga:
Sto Momcilu bilo do koljena,
Vukasinu po zemlji se vuce;
Sto Momcilu taman kalpak bio,
Vukasinu na ramena pada;
Sto Momcilu taman cizma bila.
Tu Vukasin obje noge mece;
Sto Momcilu zlatan prsten bio,
Tu Vukasin tri prsta zavlaci;
Sto Momcilu taman sablja bila,
Vukasinu s' arsin zemljom vuce;
Sto Momcilu taman dzeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut' ne moze.
Tad' govori kralje Vukasine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
"Nuto kurve mlade Vidosave!
"Kad izdade ovakog junaka,
"Koga danas u svijetu nema,
"To li mene sjutra izdat' ne ce!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
Uvatise kuju Vidosavu,
Svezase je konjma za repove,
Odbise ih ispod Pirlitora,
Te je konji zivu rastrgose.
Kralj pohara dvore Momcilove,
Pa on uze sestru Momcilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenca je sebi za ljubovcu,
Snjom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momcila.
|
|
|