|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Zenidba Dusanova
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Zenidba Dusanova (V)
Al' povika Milos Voinovic:
"\Stani malo, bijelo Latince!
"Milo bi ti bilo pobjegnuti."
Pak pocera po polju Latince,
Docera ga do Ledjanskih vrata,
Al' Ledjanska vrata zatvorena;
Pusti koplje Milos Voinovic,
Te prikova bijelo Latince,
Prikova ga za Ledjanska vrata,
Pak mu rusu odsijece glavu,
Kulasu je baci u zobnicu;
Pa uvati njegova dorata,
Odvede ga caru cestitome:
"Eto, care, zatocnika glave."
Car mu dade blago nebrojeno:
"Idi, sinko, te se napij vina;
"Cestita cu tebe uciniti."
Tek sto Milos sjede piti vina,
Al' povika sa grada Latince:
"Eto, care, pod Ledjanom gradom
"Na livadi tri konja viteza,
"Pod sedlima i pod ratovima,
"I na njima tri plamena maca,
"Vrhovi im nebu okrenuti;
"Da preskocis tri konja viteza:
"Ako li ih preskociti ne ces,
"Ne ces izic', ni izvest' djevojke."
Opet viknu telal po svatov'ma:
"Nije l' majka rodila junaka
"I u svate caru opremila,
"Da preskoci tri konja viteza
"I na njima tri plamena maca?"
Taj se junak naci ne mogase;
Al' eto ti mlada Bugarina
Pred satora Srpskog car-Stjepana:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da preskocim tri konja viteza?"-
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Nego skini Bugar-kabanicu,
"Bog ubio onoga terziju,
"Koji ti je toliku srezao!"
Govori mu Milos Voinovic:
"\Sjedi, care, pak pij rujno vino,
"Ne brini se mojom kabanicom;
"Ako bude srce u junaku,
"Kabanica ne ce nista smesti:
"Kojoj ovci svoje runo smeta,
"Ondje nije ni ovce ni runa."
Pa on ode u polje Ledjansko;
Kada dodje do dobrijih konja,
On provodi svojega kulasa,
Pa kulasu svome progovara:
"Cekaj mene u sedlo, kulasu."
A on prodje s one druge strane,
Zaigra se preko polja ravna,
I preskoci tri konja viteza
I na njima tri plamena maca,
Ustavi se na svojem kulasu;
Pa on uze tri konja viteza,
Odvede ih Srpskom car-Stjepanu.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latince:
"Hajde sada, care Srbljanine!
"Pod najvisu kulu u Ledjanu,
"Na kuli je koplje udareno,
"Na koplju je od zlata jabuka;
"Ti strijeljaj kroz prsten jabuku."
Milos vise ne sce ni cekati,
Vec on pita cara cestitoga:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da strijeljam kroz prsten jabuku?":
"Jest slobodno, moj rodjeni sinko!"
Ode Milos pod bijelu kulu,
Zape strjelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli kroz prsten jabuku,
Pak je uze u bijele ruke,
Odnese je caru cestitome.
Lijepo ga care obdario.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latince:
"Eto, care, pod bijelom kulom
"Izisla su dva kraljeva sina,
"Izveli su tri l'jepe djevojke,
"Tri djevojke, sve tri jednolike,
"I na njima ruho jednoliko;
"Idi poznaj, koje je Roksanda;
"Ako li se koje druge masis,
"Ne ces izic' ni iznijet' glave,
"A kamo li izvesti djevojke!"
Kad je care r'jeci razumijo,
On doziva Todora vezira;
"Idi, slugo, te poznaj djevojku."
Todor mu se pravo kunijase:
"Nijesam je, care, ni vidjeo,
"Jer su mi je po mraku izveli,
"Kada sam je ja prstenovao."
Car s' udari rukom po koljenu:
"Jao mene do Boga miloga!
"Nadmudrismo i nadjunacismo,
"Pak nam osta cura na sramotu!"
Kad to zacu Milos Voinovic,
On otide caru cestitome:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da ja poznam Roksandu djevojku?":
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Al' je jadno u te pouzdanje;
"Kako ces ti poznati djevojku,
"Kad je nigda ni vidjeo nisi?"
Al' govori Milos Voinovic:
"Ne brini se, care gospodine!
"Kad ja bijah u Sari planini
"Kod ovaca dvanaest hiljada,
"\Za noc bude po trista janjaca,
"Ja sam svako po ovci poznav'o;
"Roksandu cu po braci poznati."
|
|
|