|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Bog nikom duzan ne ostaje
Napomena: Objavljena u Becu 1845., Vuk Stefanovic Karadzic
Bog nikom duzan ne ostaje
Dva su bora naporedo rasla,
Medju njima tankovrha jela;
To ne bila dva bora zelena,
Ni medj' njima tankovrha jela,
Vec to bila dva brata rodjena:
Jedno Pavle, a drugo Radule,
Medju njima sestrica Jelica
Braca seju vrlo milovala,
Svaku su joj milost donosila,
Najposlije noze okovane,
Okovane srebrom, pozlacene
Kad to vid'la mlada Pavlovica,
Zavidila svojoj zaovici,
Pa doziva ljubu Radulovu:
"Jetrvice, po Bogu sestrice!
"Ne znas kaka bilja od omraze?
"Da omrazim brata i sestricu."
Al' govori ljuba Radulova.
"oj Boga mi, moja jetrvice!
"Ja ne znadem bilja od omraze,
"A i da znam, ne bih ti kazala:
"I mene su braca milovala,
"I milost mi svaku donosila."
Kad to zacu mlada Pavlovica,
Ona ode konjma na livadu,
Te ubode vranca na livadi,
Pa govori svome gospodaru:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"Ubola ti vranca na livadi."
Pavle pita sestricu Jelicu:
"\Zasto, sejo? da od Boga nadjes!"
Sestrica se bratu kunijase:
"Nisam, brate, zivota mi moga!
"Zivota mi i moga i tvoga!"
To je bratac seji vjerovao
Kad to vidje mlada Pavlovica,
Ona ode nocu u gradinu,
T zaklala sivoga sokola,
Pa govori svome gospodaru:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"\Zaklala ti sivoga sokola."
Pavle pita sestricu Jelicu:
"\Zasto, sejo? da od Boga nadjes!"
Sestrica se bratu kunijase:
"Nisam, brate, zivota mi moga!
"Zivota mi i moga i tvoga!"
I to bratac seji vjerovao.
Kad to vidje mlada Pavlovica,
Ona ode vece po veceri,
Te ukrade noze zaovine,
Njima zakla cedo u kolevci.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Ona trci svome gospodaru
Kukajuci i lice grdeci:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"\Zaklala ti cedo u kolevci;
"Ako li se mene ne vjerujes,
"Izvadi joj noze od pojasa."
Skoci Pavle, kan' da se pomami,
Pa on trci na gornje cardake,
Al' jos sestra u duseku spava,
Pod glavom joj zlaceni nozevi;
Pavle uze zlacene nozeve,
Pa ih vadi iz srebrnih kora,
Ali nozi u krvi ogrezli;
Kad to vidje Pavle gospodaru,
Trze sestru za bijelu ruku:
"\Sejo moja, da te Bog ubije!
"Bud mi zakla konja na livadi
"I sokola u zelenoj basci,
"\Zast' mi zakla cedo u kolevci?"
Sestrica se bratu kunijase:
"Nisam, brate, zivota mi moga!
"Zivota mi i moga i tvoga!
"Ako li mi ne vjerujes kletvi,
"Izvedi me u polje siroko,
"Pa me svezi konjma za repove,
"Rastrgni me na cetiri strane."
Al' to bratac seji ne vjerova,
Vec je uze za bijelu ruku,
Izvede je u polje siroko,
Priveza je konjma za repove,
Pa ih odbi niz polje siroko.
Dje je od nje kaplja krvi pala,
Ondje raste smilje i bosilje;
Dje je ona sama sobom pala,
Ondje se je crkva sagradila.
Malo vreme za tim postajalo,
Razbolje se mlada Pavlovica,
Bolovala devet godin' dana,
Kroz kosti joj trava pronicala,
U travi se ljute zmije legu,
Oci piju, u travu se kriju.
Ljuto tuzi mlada Pavlovica,
Pa govori svome gospodaru:
"Oj cujes li, Pavle gospodaru!
"Vodi mene zaovinoj crkvi,
"Ne bi li me crkva oprostila."
Kad to cuo Pavle gospodaru,
Povede je zaovinoj crkvi;
Kad su bili blizu b'jele crkve,
Al' iz crkve nesto progovara:
"Ne id' amo, mlada Pavlovice:
"\Crkva tebe oprostiti ne ce."
Kad to zacu mlada Pavlovica,
Ona moli svoga gospodara:
"Oj Boga ti, Pavle gospodaru!
"Ne vodi me dvoru bijelome,
"Vec me svezi konjma za repove,
"Pa me odbi niz polje siroko,
"Nek me zivu konji rastrgaju."
To je Pavle ljubu poslusao:
Priveza je konjma za repove,
Pa je odbi niz polje siroko.
Dje je od nje kaplja krvi pala,
Ondje raste trnje i koprive;
Dje je ona sama sobom pala,
Jezero se ondje provalilo,
Po jezeru vranac konjic pliva,
A za njime zlacena kolevka,
Na kolevci soko tica siva,
U kolevci ono musko cedo,
Pod grlom mu ruka materina,
A u ruci tetkini nozevi.
|
|
|