Napomena: U Becu 1853., Vuk Stefanovic Karadzic

Car Dukljan

Bio je jedan car te se zvao car Dukljan. Jedan dan loveci on po dubokijem alugama i gustijem grmenima ugleda jedno jezero te se sumke primakne k njemu eda bi sto ulovio. Nadnesavsi se malo nad jezero ugleda krilata konja i na njemu krilata coeka zlatnijeh kosa dugijeh do peta dje iz jezera izlazi. Kad ih car vidje, potaja se i stade virke da gleda dje ce sta li ce ovi coek. Kad tek sto na suho izide, side s konja i dohvati nekaku sviralu dugu prevjenu i sarenu kao najveca zmija i poce u nju svirjeti da se od mila Boga ne mogase slusati, i na ovi glas poce se sve kamenje i drvece sikati. Car se uplasi pa zapne strijelu na ovoga coeka i ljuto ga obrani kroz obadva krila. Coek padne s konja i vrisne od muke i zalosti da se do neba mogase cuti, i zavice: "Moli Boga, coece, te si ti mene vidjeo pridje nego ja tebe." Posto car vidje dje obrani coeka, pritrci k njemu s golom sabljom, a on fuk te u jezero onako ranjen; onda car uhvati onoga konja, uzjase ga te s njim bjezi doma. Ali teke sto ga bjese uzjahao, iznikose i kralju krila, a kralj se prepade te sidje s njega i uhvativsi ga za fuzdu povede ga, i malo iduci nestade mu krila te tako doma dodje. Dosavsi doma kaze sve sto se zbilo, i konja uvedu u konjusnicu medju ostale konje. Carev sin cujuci za to jezero krene jedno jutro kridimice od oca, te po kazivanju ocinu nabasa na jezero, ali ne dodje sumke nego sa zapetom strijelom, ali pridje nego dodje do jezera upazi izvan jezera jednu zenu sredovijecnu dje raspletenijeh kosa place i njega gleda, te on na onome mjestu pade u nesvijest kao mrtav. U koji cas on tu zakovrnu, u ta cas oni krilati konj pocne u carevoj konjusnici vristati i krilima udarati da se od velike uke i treske i sav carev dvor zatrese. Car skoci da vidi sta mu je, dok konj rece caru: "Ako zelis sina svoga ziva vidjeti, vrci me na mjesto oklen si me doveo." Car se prepane te onako na konja gola uzjase, kad se konj polja dohvati, prelece kao munja do jezera. Kad tamo, vidi car sina mrtva prostrta i nad njim onu zenu dje place i dje mu oci vadi jednom dlakom iz glave. Cara stade lelek za sinom a konja vriska za onom zenom, dok zavika konj: "\Sada mijenjajmo sina za sina, a otac da mu je prost." Onda ona zena povrati oci carevu sinu i zadune ga, i kad ozivlje, dade ga caru a on njojzi konja.

(Daklem se misli da je konj bio sin one zene, a onaj covjek sto ga je car ranio njegov otac.)