Napomena: U Becu 1853., Vuk Stefanovic Karadzic

Poslao otac dijete u vodenicu, pa mu kazao da ne melje nigdje u vodenici dje nadje cosa. Kad dodje dijete u jednu vodenicu, a to u njoj sjedi coso: "Pomoz' Bog, coso!"

"Bog ti pomogao, sinko!"

"Bih li ja mogao tu malo samljeti?"

"Bi, za sto ne bi, evo ce se moje sad izamljeti, pa onda melji koliko ti drago."

Ali dijete pomisli sta mu je otac rekao, pa izidje na polje i podje uz potok u drugu vodenicu. A coso brze bolje uzme malo zita, pa otrci drugijem putem prije djeteta, te i u onoj vodenici malo zaspe. Kad dijete dodje u drugu vodenicu i vidi da je i u njoj coso, a ono podje u trecu; a coso opet uzme malo zita, pa otrci drugijem putem prije djeteta i u trecu vodenicu, te zaspe; tako i u cetvrtu. Kad se vec djetetu dosadi onda pomisli u sebi: valja da je u svakoj vodenici coso; pa sprti svoju torbu s ledja i ostane da melje s cosom. Kad se cosino izamelje, i dijete zaspe svoje, onda coso rece: "Hajde, sinko, da umijesimo kolac od tvoga brasna!" Dijete jednako drzi u pameti sto mu je otac kazao da ne melje u vodenici dje nadje cosa, ali sad vec pomisli: sto je tu je; pa rece cosu: "Hajde de." Coso ustane, pa razgrne djetinje brasno u mucnjaku, a djetetu rece da donosi vodu u pregrstima. Dijete stane donositi vodu, i coso pocne pomalo zakuvavati; tako malo pomalo dok se sve izamelje, i coso sve brasno zakuva, pa onda umijesi jednu veliku pogacu, pa razgrnu vatru te je zaprecu da se pece. Kad se pogaca ispece i izvade je iz vatre pa prislone uza zid, onda coso rece djetetu: "\Znas, sinko, sta je? Ovu pogacu ako podijelimo, nema ni meni ni tebi, vec hajde da lazemo, pa koji koga nadlaze onaj neka nosi svu pogacu." Dijete pomisli u sebi: vec se sad nema kuda, pa rece: "Hajde de! pocni ti." Onda coso pocne kojesta lagati, ovamo onamo, a kad se vec izlaze i umori, onda mu dijete rece: "E moj coso! ako ti vise sto ne znas, to je sve nista; stani da ja tebi kazem jednu pravu istinu. Kad ja bijah u mlado doba stari coek, onda mi imadijasmo mnogo kosnica, pa bih ih ja svako jutro brojio, i sve bih cele prebrojio, a kosnica ne mogu. Kad jedno jutro prebrojim cele, a to nema najboljega celca; onda ja brze bolje osedlam pijevca, pa uzjasem na njega, i podjem traziti celca. Kad doceram trag do mora, a to on otisao preko mora, a ja za njim tragom. Kad prijedjem preko mora, a to coek uhvatio moga celca u ralicu, pa ore za proso. Ja povicem na njega: ""To je moj celac; od kud tebi moj celac?" "A coek odgovori:" "Brate! ako je tvoj, eto ti ga."" Pa mi da celca, i jos punu torbu prosa od izora. Onda ja uprtim torbu s prosom na ledja, a sedlo s pijevca prebacim na celca, te celca uzjasem, a pijevca povedem u povodu, da se odmara. Kad budem preko mora, onda mi nekako pukne jedna uprta na torbi, te se sve proso prospe u more. Kad prijedjem preko mora, u tom stigne i noc, a ja onda sjasem s celca, pa ga pustim da pase, a pijevca svezem kod sebe, pa mu metnem sijena, a ja legnem: spavati. Kad ujutru ustanem, a to vuci dosli te zaklali i izjeli moga celca: lezi med! po dolu do clanka, a po brdu do koljena. Onda pocnem misliti u sto cu pokupiti med. U tom padne mi na um da imam jednu malu sjekiricu, pa je uzmem i zadjem u sumu da ulovim kaku zvjerku da zgulim mjesinu. Kad tamo, a to dvije srne skacu na jednoj nozi. Onda ja potegnem sjekiricom, te im prebijem onu nogu, pa ih uhvatim, te zgulim s njih tri mjesine, i pokupim u njih sav med, pa pritovarim na pijevca i odnesem kuci. Kad dodjem kuci, a to mi se rodio otac, pa mene poslju Bogu po vodicu. Sad ja pocnem misliti kako cu se popeti na nebo, dok mi pade na um ono moje proso sto se prosulo u more. Kad tamo dodjem, a to ono palo na vlazno mjesto pa uzraslo do neba; te ja uz njega hajde na nebo. Kad se gore popnem, a to moje proso uzrelo, pa ga Bog poznjeo i umijesio od njega hljeb, pa udrobio u vruce mlijeko, te jede. Nazovem mu ja: Pomoz' Bog! A on mi odgovori: Bog ti pomogao; i da mi vodicu. Kad se vratim natrag, a to mojom nesrecom udarila kisa, pa doslo more i sve proso poplavilo i odnijelo! Sad se ja zabrinem kako cu sici na zemlju! Dok mi padne na um da mi je dugacka kosa: kad stojim do zemlje, kad sjednem do usiju; pa uzmem noz, pa sve dlaku po dlaku odrezuj pa navezuj. Kad stigne mrak, a ja onda zavezem na dlaci jedan uzao, pa ostanem na njemu da prenocim. Ali sta cu sad bez vatre! Kresivo sam imao, ali nema drva! U jedanput padne mi na um da imam u zubunu jednu sivacu iglu, pa je izvadim te iscijepam, pa napalim vatru i sit se ogrijem, pa legnem pored vatre spavati. Posto zaspim a mojom nesrecom skoci varnica te pregori dlaku, a ja strmoglav na zemlju te propadnem do pojasa. Obrnem se tamo amo ne bih li se kako izvadio, a kad vidim da se ne da, onda brze otrcim kuci te donesem motiku te se otkopam, pa odnesem vodicu. Kad dodjem kuci, a to zeteoci zanju po polju. Prigrijala vrucina, voljani Boze! da pogore zeteoci. Onda ja viknem: Kamo sto ne dovedete ovdje onu nasu kobilu sto je dva dni duga a do podne siroka, a po ledjima joj vrbe porasle; neka nacini hlad po njivi. Brze bolje otrci moj otac, te dovede kobilu, i zeteoci lijepo stanu zeti po hladu. A ja uzmem zban, pa odem na vodu. Kad tamo, a to se voda smrzla; onda ja skinem svoju glavu, te njom probijem led, i zahvatim vode. Kad donesem vodu zeteocima, a oni povicu: ""kamo ti glava?"" Ja se masim rukom, a to nema glave, zaboravio je na vodi. Onda se brze bolje vratim natrag; kad tamo, a to lisica dosla pa vadi mozak iz moje glave te jede; a ja polagano hajde hajde, te se privucem blizu, pa potegnem lisicu nogom u straznjicu, a ona se uplasi, pa od straha p.. e, i isp.. e tefter; kad ga ja otvorim, a to u njemu pise: meni pogaca, a cosi g.. . o." Onda dijete ustane, pa uzme pogacu i otide kuci, a coso ostane gledajuci za njim.