Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Caricina snaha ovca
Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic
Bijase nekakva zla carica, koja mnoge ljude i zene s ovoga svijeta
smicase da se nikada nije niko mogao dosjetiti, i nemase drugo nikoga
nego jednoga jediktoga sina kojega misljase nakom sebe za cara ostaviti.
Kad dodje vrijeme da carica zeni sina, rece mu: "Ja sam nasla za tebe
djevojku sjenovitu, koja ce ti krilate junake radjati, i ako ovu ne uzmes
sto sam ti ja nasla, pazi se sto ce ti se dogoditi." Sin joj na to
odgovori da joj zahvaljuje na svima djevojkama od svijeta i na svima
krilatijem sinovima, jer je vec nasao djevojku, i da ce je na sramotu
materinu vjencati, vec nijednu, makar se nikada i ne ozenio. Posto
carica ovo cu razljuti se i zaprijeti mu govoreci: "Ela, ako ti basta."
Carev sin materi za inat ozeni se i zovne vilu za kuma i zmaja za
staroga svata, te s djevojkom doma, govoreci svojoj zeni da se od njegove
matere cuva i krije, da je nenadno cudo ne snadje "jer je'' veli "ona
nekaka zena udesne ruke tako da su moja sva braca i sestre pa i sam otac
na precac pomrli, ili ih je ona potrovala ili zamadjijala." Prodje
nekoliko vremena i carica ne vidi svoje snahe, i koliko je godj nastajala
da je vidi, nista nije mogla uciniti, dok jedno jutro nesrecom podje joj
muz u lov, i zaludu zatvori vrata od kamare dje mu je nevjesta spavala;
jer carica obazna da je on otisao u lov, te nekakijem stapom takne u
vratnice te vrata jedanak bupise na tle. Prepade se sirota nevjesta,
skoci u susret svekrvi, i pane pred njom na gola koljena kao da joj se
umoli i oprostenje iste. A ona je podize govoreci: "Ne boj se, moj sinko,
ja nijesam za drugo dosla nego da te darujem kao poprav svoje dijete."
Ovo izrekavsi izvadi jedan prsten i uhvati snahu za ruku, pak mecuci joj
ovi prsten na prst pronjunjori nekoliko rijeci, a ona nju u ruku po zakonu
poljubi i zahvali na prstenu. Carica otide s te stope, a snaha joj
gledajuci i premecuci oni prsten, kakoga jos u svome vijeku nije vidjela,
tako je bio lijep, malo za tijem pretvori se u ovcu i tam amo kroz
kamaru stane blejati. Carica je imala negdje potajno nekaku veliku
azdaju, i kad bi koga ocarala ovijem prstenom, i posto bi se prometnuo u
ovcu, povela bi ovoj nesitoj azdaji i teke se vracase da uhvati i povede
snahu, prispije u toliko i njen sin iz lova te jedanak se nadju na vratima
od kamare. Kad ga zalosna zena vidi, pocne okolo njega i uzanj skakati i
blejati da se i sam caricin sin zacudi, i ne mogase da progovori rijeci,
krsteci se od cuda, i najposlije mater zapita: "Otkud ova ovca ovdjen?"
"Kamo mi zena?" Ona se smete ne znajuci mu sta odgovoriti, nego to
toliko da nista ne zna, i zakune se nje prokletom dusom. Videci carev sin
da mu zene nema, a ova ovca mimo ikake ovce dje neprestano njega u oci
gleda, okolo noga mu se uvija i neprestano bleji, stavi se da je
zamadjijana, te on od zalosti da sam sebe ubije i trazeci noz kroz
kamaru, vidi oni udesni prsten u kamari, i pruzi ruku da ga uzme, a ovca
na njega skoci i ne da mu ga uzeti, nego na njega nasrce da mu oba oka
izbije. Sjeti se on zlu, te uzme ovcu, pa s njom u goru trazeci i zovuci
kumu vilu, dok je nekako dozove, pa kad se sastanu, kaze joj on sve kako
je i sto je, a vila mu odgovori: "Ona ti je zatravljena i zamadjijana, ma
ja prije nego se dogovorim sa svojijem bratimom zmajem, ni sta ti ne
umijem reci." Onda ti vila nekuda polece i dovede zmaja. Kad se svi
sastadose i zmaju kazase sve potanko, cice zmaj da se sva gora ustrese,
i rece carevu sinu: "Ako zelis da opet tvoja zena ostane kaka je i bila,
treba da dvije duse izgubimo." "Koje?" upita carev sin. "Tvoju i moju
majku", odgovori zmaj, a zmajeva majka bila je ona azdaja u carice.
Carev sin na to pristane, ali vila rece im: "Ne tako, ako su vam majke
dusu izgubile, nemojte vi; nego hajde ti zmaju zakumi mater azdaju, da
vise ne prozdire Bozjih dusa, a ja cu kumu caricu, da se vec okani
zlociniti." I tako podju svi doma, zakume u tri puta azdaju, a tri puta
caricu, i one im se zakunu da ne ce, te carica izvadi drugi prsten, dade
ovci, a ovca provrze se opet kakva je i bila. I Bog mi te veselio!
|
|