Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

Imao Nekakav bogati covjek jedinka sina, pa othranivsi ga do oruzja poslje ga po svijetu da tece, ali ne tece da aspri stece nego da stece pameti, i da vidi iduci po svijetu kako se trudio zivi i kako se valja muciti da se ovoga kratkoga. vijeka posteno zivi, i dade mu nekoliko aspri sto ce mu dosta za put biti. Kad ga opremi, mnoge mu stvari preporuci a najvise da cuva novac, pak ga s blagoslovom otpusti. Iduci ovaj mladic po svijetu dodje u nekakav grad gdje vidi da jednoga covjeka vode na vjesalo. On se zacudi pak pritrcavsi zapita sta je skrivio ovi siromah covjek te ga na smrt osudise, a neki mu odgovori: "Ovi je covjek duzan mnozinji, i ne imajuci otkuda da sve svakome isplati, po zakonima ovoga mjesta zasluzio je smrt." On cuvsi ovo zapita sudnike: "Gospodo! jeli moguce da ja toga covjeka od smrti otkupim, i da platim sto je duzan?" Oni mu odgovore: "\Za sto ne! plati toliko i toliko pa evo ti covjeka da od njega cinis sto hoces." On izvadi sve ono novaca sto imase pa najposlije sve haljine do kosulje, i kad namiri koliko je trebalo, sudnici mu dadose covjeka, te on s njim po svijetu proseci od vrata do vrata. Jednu vecer lezeci zajedno ova dvojica, rece otkupljenik: "Meni se dodijalo vec ovako zivjeti, a jos mi je zalost visa tebe gledajuci dje s mene stradas, nego hajdemo u vilinu goru, tamo cemo naci jednu moju posestrimu i ona ce nam kazati nacin kako cemo obojica obogatiti." Mladic pristane na ovo i upute se k vilinoj gori sve stranputicama nekijem, kalauzeci otkupljenik a mladic sustopice za njim, dok tako dodju u nekaku goru, kojoj vrh do mjeseca doticase, a listovi joj zlatni bjehu a stabla srebrna, a usred nje vidjase se veliki plam i dim od ognja. Mladic videci to prepadne se i upita svoga druga: "Sta je ovo? kakovo je ovo cudo." A on mu odgovori: "Ne boj se, ovo je sve moje posestrime i njezine matere, pa i nase, samo teke znadi da se mi dvojica ne mozemo njima na jedan put iznenada javiti, nego ja otidoh k njima da im se javim i da im kazem da smo dosli k njima da s njima zivimo, a ti me pricekaj ovdjen pod ono drijevo, te je od suhoga zlata a perja su mu biserna; ma pazi, bez velikoga svoga cuda nemoj pisnuti rijeci jedne doklen se vratim opet k tebe, jer je ovo drvo sviju vila, ispod njega se kupe ljeti te na djerdjeve vezu, pak ako kakva mladica opaze u ovu goru u oni cas ocima ga zatrave i u kaku godj hoce zivinu obrnu." Ovo izrekavsi nestade ga kao da ga zemlja prozdrije. Mladic stojeci ondje dosadi mu se cekati te pocne tam amo kroz goru setati se dok nabasa na nekakvo kolo krilatijeh djevojaka, pa se prikri da ih gleda i slusa kako pjevaju, ali njegovom nesrecom opazi ga kolovodjica te ga ocima zatravi i u oni cas ostade nijem i slijep. Tada se prepade te od straha i velike zalosti stade vikati i plakati, dok evo ti odnekud dolece na krilima predanj oni covjek, uhvati ga za ruku i rece: "Ne boj se, sto ti je?" A on mu rukama pokaze da je oslijepio i onijemio. Tada oni covjek kad to vidje, izvadi iza pasa nekaku malu zlatnu sviralicu, pa se pripe na jedno drvo i poce u nju zvizdjeti, dok evo ti sa sviju strana vila i vilenika, ovoga covjeka brace i sestara, pobratima i posestrima, toliko da im broja ne bjese, te pocese po gori brata nekake ljekovite trave, pa dadose mladicu da pije, a drugom mu opet namazase oci, te u oni isti cas stece vid ocinji i razgovor deset puta ljepsi i bolji nego li je prijed imao. Po tom ga primise u svoje drustvo, i ozenise ga, te stece silno blago i ima lijep porod. Ali kad vec ostari, pokaja se gospodu Bogu, povrati se svome domu, i jedva ziva zatece svoga roditelja, te se s njim oprosti i ukopa ga, te do a smrti zivje kao pravi hriscanin, ali opet doklen je godj zivio svakoga je ljeta po jedan put u onu goru hodio te se s druzinom sastajao i pozdravljao.