Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

Ciganin i vlastelin

Uputa se nekakva silna a pri tom bogata delija sam u kociji na setnju, i udalji se u daleke planine kud ga je put nosio. Nagazi slucajno na tri cetiri Ciganina, koji kad ga vide sama i valjana dva konja, slakome se i namisle, kako bi mu ih najbolje i najpostenije ukrali. Iskoce svi na put, i tek sto im delija pomoz Bog nazove, svi poskidaju kape i pred kolima na gola koljena kleknu, i jedan od njih poce mu govoriti: "Blago nama, gospodine, kad smo te docekali i da mozemo odvratiti jedan dio od onoga velikoga dobra sto je bio nama tvoj pokojni otac ucinio, ali ne znamo drugoga nacina, nego cemo svi tvoja kola i tebe u njima vuci." I tako odrijesi jedan od njih dva konja, a oni se podupregnu u kola i stanu ga vuci. Zacudjen mladic od take i tolike pocasti, a i onako dican, pusti se da ga vuku. Kad na jedan put prestanu Cigani, i tek sto reknu: "Jeli vec dosta, gospodine?" odbjegnu svaki na svoju stranu, a vlastelin pogleda, kad li nije ni ocinijeh mu prijatelja ni konja, i ne znajuci, sta li ce kako li ce, ostavi kociju nasred puta te pjesice natrag u grad. Kad doma dodje, upita ga mater: "Kamo ti kola i konji?" A on joj odgovori: "Tesko svuda bez prijatelja, moja majko! ostavio sam ih prijateljima tvoga muza i moga pokojnog oca."