Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

Kum i njegova prasica

Jedan seljanin zamoli nekakva drugoga bogatijega od sebe u istome selu da mu kupi jedno malo prase, jer sam nije imao od kuda da ga kupi, pa kad uzraste da ga podijele; i ovi mu ga kupi. Kad dodje vrijeme da se prase ubije, pomisli u sebi onaj siromasan seljak da nije pravo da mu uprav polovicu od njega da, pa neznajuci, kako bi uradio ili da mu od njega vista ne da a da posten ostane, podje k svome kumu da se svjetuje. Kum mu rece: "Ti prase ubij pred vecer i javi ortaku da sjutradan dodje u jutro, da ga s tobom podijeli, pa kad dodje u jutro, pocni kukati i plakati i reci mu, da su prosle noci ukrali, a prase mrtvo objesi o prozoru da visi." Seljanin se obraduje, kako ce cijelo njemu ostati, i ucini onako, kako ga je kum svjetovao. Kad seljanin prasca zakolje i objesi, kum se privuci po noci i prase ukrade. Kad u jutru seljanin vidi da zbilja prasca nema, on brze bolje kukajuci ka kumu, i kaze mu: "Kume ah za Boga! Meni ukradose nocas prasca." "Tako, tako, kume, vazda govori", rece mu kum, a on mu opet rece: "Ma zbilja ti govorim, kume, tako mi svetoga Jovana koji je medju nama." A kum opet: "Tako, tako, samo, kume, vazda govori." "Ali se ne salim, cujes? nego su mi ga ukrali" rece opet seljak, a kum jednako: "Tako, tako kume", te ortacima ne dopadne nijednome ni dijel.