Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

Zet i punica

Nekakav zet dodje u punice, i sjedeci kod vatre vidi dje dvije zene dobro posole jedan lonac, pa pomisli u sebi da ono sto se u loncu kuva, vec nije za jelo, i kao sto su zetovi u punicama saljivi i bezobrazni, namisli da ga i on jost tako presoli, da se ni u usta uzeti ne moze, pa onda ostavsi sam u kuci, zavuce obje ruke u slanicu i zagrabi pune pregrsti soli. Slanica je bila od drveta i imala okruglu jamu, na koju se so unutra sipala i napolje vadila. Na onu jamu on ruke uvuce lasno u slanicu, ali ih zajedno, jos pune soli, ni po sto nije mogao napolje izvuci, i tako muceci se oko toga i natezuci, ruke podbunu da najposlije ni jedne ni prazne nije mogao izvuci. Kad u tom neko rupi na vrata, on brze bolje sjedne, pa slanicu s rukama metne medju noge, da se ne bi vidjelo sta mu se dogodilo. Kad potom sjednu za veceru, on od sramote ne smjedne kazati sta mu se dogodilo, nego rece da je sit i da ne moze vecerati nista. I tako poslije mnogoga nudjenja i moljenja, on na cudo i zalost sviju kucana ne cedne ni sjesti za sofru niti i sta okusiti. Kad se po veceri celjad razidju iz kuce, on ustane i noseci slanicu na rukama izidje na polje, pa ugledavsi za kucom kroz mrak svoju punicu dje stoji, pomisli da je panj nekakav, pa razmanuvsi slanicom udari je po plecima koliko igda moze, govoreci tamo njoj mater: "Ti meni ne dade vecerati." Punica se na to trgne, i odgovori mu: "Ana te temate bilo! Kako ti nijesam dala vecerati? Ta nijesam li te zvala i nudila vise od deset puta!"