Napomena: U Becu 1870., Vuk Stefanovic Karadzic

Zet u punicama

Vjeri se jedan vrlo mrsavi i u licu blijedi mladic, a pri tom i vrlo falisa. Imao je jednoga slugu kojega je naucio, da kad godj bi se on sto pred kim falio o cemu, da on vazda pomaze mu polagivati, i rece vise nego sto je on rekao. Podje jedan put u punice i povede sobom polazicu, kad tamo dodju, doceka ih punica, i po veceri pocne joj se zet faliti, kako on umije dobro nasku knjigu, a sluga mu doda: "Umije nebore i Latinsku, te da znate kako!" Dalje stane se zet faliti, kako ima vise od deset krava i volova, a sluga rece: "Ima vaistinu i dvadeset." Dalje rece, kako moze na godinu od osam krastavaca dobiti trideset cekina, a sluga potvrdi: "Moze, i preko sezdeset, duse mi i obraza." Najposlije rece, da moze najvisega konja preskociti, a sluga rece: "Moze, postenja mi moga, i dva jedan uz drugoga." Slusala punica to i dicila se, pa zapita zeta: "\Za Boga, sto si tako blijed i zut u obrazu?" A zet odgovori: "Ovo mi se samo u ljeto dogodi", a sluga potvrdi: "Jest, vjere mi moje, i u ljeto i u zimu vazda jednak." Na to se vjerenik razljuti, pak mu rece: "Muci, nicij sine, ako si sve dosad istinu govorio, tu si najpotonju slagao."