|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Smrt Marka Kraljevića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Smrt Marka Kraljevića
Poranio Kraljeviću Marko
U neđelju prije jarkog sunca
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati,
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
"Davor', Šaro, davor' dobro moje!
"Evo ima sto i šeset ljeta
"Kako sam se s tobom sastanuo,
"Još mi nigda posrnuo nisi,
"A danas mi poče posrtati,
"Posrtati i suze roniti:
"Neka Bog zna, dobro biti ne će,
"Hoće jednom biti prema glavi,
"Jali mojoj, jali prema tvojoj."
To je Marko u riječi bio,
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kraljevića Marka:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Znadeš, brate, što ti konj posrće?
"Žali Šarac tebe gospodara,
"Jer ćete se brzo rastanuti."
Ali Marko vili progovara:
"B'jela vilo, grlo te boljelo!
"Kako bih se sa Šarcem rastao,
"Kad sam proš'o zemlju i gradove,
"I obiš'o Istok do Zapada,
"Ta od Šarca boljeg konja nema,
"Nit' nada mnom boljega junaka?
"Ne mislim se sa Šarcem rastati
"Dok je moje na ramenu glave."
Al' mu b'jela odgovara vila:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Tebe nitko Šarca otet' ne će,
"Nit' ti možeš umrijeti, Marko,
"Od junaka ni od oštre sablje,
"Od topuza ni od bojna koplja,
"Ti s' ne bojiš na zemlji junaka;
"Već ćeš, bolan, umrijeti, Marko,
"ja od Boga od starog krvnika
"Ako l' mi se vjerovata ne ćeš,
"Kada budeš visu na planinu,
"Pogledaćeš s desna na lijevo,
"Opazićeš dvije tanke jele,
"Svu su goru vrhom nadvisile,
"Zelenijem listom začinile,
"Među njima bunar voda ima,
"Onđe hoćeš Šarca okrenuti,
"S konja Sjaši, za jelu ga sveži,
"Nadnesi se nad bunar nad vodu,
"Te ćeš svoje ogledati lice,
"Pa ćeš viđet, kad ćeš umrijeti."
To je Marko poslušao vile,
Kad je bio visu na planinu,
Pogledao s desna na lijevo,
Opazio dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile;
Onđe Marko okrenuo Šarca,
S njega sjao, za jelu ga svezo,
Nadnese se nad bunar nad vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao,
Viđe Marko, kad će umrijeti,
Suze proli, pa je govorio:
"Laživ sv'jete, moj lijepi cv'jete'
"L\jep ti bješe, ja za malo hodah!
"Ta za malo, tri stotin' godina!
"Zeman dođe, da sv'jetom prom'jenim
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa,
I on dođe do konja Šarina,
Sabljom Šarcu osiječe glavu,
Da mu Šarac Turkom ne dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma;
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarca konja svoga ukopao,
Bolje Šarca, neg' brata Andriju,
Britku sablju prebi na četvero,
Da mu sablja Turkom ne dopadne,
Da se Turci njome ne ponose,
Što je njima ostalo od Marka,
Da rišćanluk Marka ne prokune
A kad Marko britku prebi sablju,
bojno koplje slomi na sedmero,
Pa ga baci u jelove grane;
Uze Marko perna buzdovana,
Uze njega u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
"Kad moj topuz iz mora iziš'o,
"Onda 'vaki đetić postanuo!"
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije,
Knjigu piše Kraljeviću Marko:
"Kogođ dođe Urvinom planinom
"Među jele studenu bunaru,
"Te zateče onđe deli:Marka,
"Neka znade da je mrtav Marko;
"Kod Marka su tri ćemera blaga,
"Kakva blaga? Sve žuta dukata,
"Jedan ću mu ćemer halaliti,
"Što će moje t'jelo ukopati,
"Drugi ćemer nek se crkve krase,
"Treći ćemer kljastu i slijepu,
"Nek slijepi po svijetu hode,
"Nek pjevaju i spominju Marka."
Kada Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu
Otkuda je s puta na pogledu;
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur:kalpak nad oči namače,
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio
Od dan' do dan' neđeljicu dana,
Kogođ prođe drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka,
Svako misli, da tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji, da ga ne probudi.
Đe je sreća, tu je i nesreća,
Đe nesreća, tu i sreće ima:
A sva dobra sreća iznijela
Igumana Svetogorca Vasa
Od bijele crkve Vilindara
Sa svojijem đakom Isaijom;
Kad iguman opazio Marka,
Na đakona desnom rukom maše:
"Lakše, sinko, da ga ne probudiš,
"Jer je Marko iza sna zlovoljan,
"Pa nas može oba pogubiti."
Gledeć' kale kako Marko spava
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebe knjigu proučio,
Knjiga kaže, da je mrtav Marko.
Onda kale konja odsjednuo,
Pa privati za deliju Marka,
Al' se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje, sebe pripasuje.
Misli misli proiguman Vaso,
Đe bi mrtva saranio Marka,
Misli misli, sve na jedno smisli:
Mrtva Marka na svog konja vrže,
Pa ga snese moru na jaliju,
S mrtvim Markom sjede na galiju,
Odveze ga pravo Svetoj gori,
Izveze ga pod Vilindar crkvu,
Unese ga u Vilindar crkvu,
Čata Marku, što samrtnu treba,
Na zemlji mu t'jelo opojao,
Nasred b'jele crkve Vilindara
Onđe starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne raznade,
Da se njemu dušmani ne svete.
|
|
|