|
|
|
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji
Naslov: Marko Kraljević i Arapin
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Marko Kraljević i Arapin (III)
A đevojka u careve dvore,
Pa kazuje caru i carici,
Da je doš'o Kraljeviću Marko;
Kad to začu care i carica,
Spremiše mu gospodsku večeru,
I spremiše crvenoga vina,
I poslaše u Novoga hana.
Sjede Marko piti rujno vino,
A Stambol se stade zatvorati;
Dođ' handžija, da zatvori vrata,
Pita njega Kraljeviću Marko:
"Što se tako rano zatvorate?"
Handžija mu pravo kazivaše:
"Oj Boga mi, neznani junače!
"Arapin je šćercu isprosio
"Na sramotu u cara našega,
"Večeras će doći po đevojku;
"Od njegova straha velikoga
"Mi se tako rano zatvoramo."
Ne da Marko zatvoriti vrata,
Već on stade, da vidi Arapa
I njegove kićene svatove.
Stade jeka bijela Stambola,
Al' eto ti crna Arapina
Na kobili tankoj bedeviji,
I za njime pet stotina svata,
Pet stotina crnijeh Arapa:
Arap đever, stari svat Arapin,
A Arapin crni mladoženja;
Skače pusta pod njim bedevija,
Ispod nogu kamen izlijeće,
Te razbija hane i dućane!
Kad su bili ispred Novog hana,
Onda Arap sam sebe govori:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Cijel Stambol jeste pozatvoran
"Od mojega straha velikoga,
"Osim vrata od Novoga hana!
"Da l' u njemu niđe nikog nema?
"Da l' je kako ludo i manito,
"Koje jošte za moj strah ne znade?"
Ode Arap pred careve dvore,
I tu tavnu noćcu prenoćiše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Car izvede Arapu đevojku,
I opremi ruho đevojačko:
Natovari dvanaest tovara.
Pođe Arap kroz Stambol bijeli
Sa đevojkom i sa svatovima;
Kad su bili ispred Nova hana,
Opet hanska vrata otvorena;
Arap nagna tanku bedeviju,
Da pogleda, tko ima u hanu;
Marko sjedi nasred Novog hana,
Te on pije crveniku vino,
Ne pije ga čim se vino pije,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Šarcu daje;
Šćaše Arap da zametne kavgu,
Ali Šarac svezan na vratima,
Ne dade mu unutra uići,
Već kobilu bije po rebrima.
Arapin se u svatove vrati,
Pa odoše niz Stambol-čaršiju.
Tada usta Kraljeviću Marko,
On izvrati ćurak od kurjaka,
I izvrati kapu od kurjaka;
Svome Šarcu poteže kolane,
Pa objesi mješinu sa vinom,
S druge strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
On uzima koplje ubojito,
Pak se skače Šarcu na ramena,
Išćera ga na Stambol-čaršiju.
Kada stiže Arapske svatove,
Odmah stade zametati kavgu
I progonit' stražnje mimo prve;
Kad doćera Šarca do đevojke,
On pogubi kuma i đevera.
Glas dopade crnom Arapinu:
"Zla ti sreća, crni Arapine!
"Stiže junak u tvoje svatove;
"Konj mu nije konji kakvino su,
"Veće šaren, kako i goveče;
"Nit' je junak k'o što su junaci:
"Na njemu je ćurak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Nešto mu se u zubima crni
"Kao jagnje od pola godine;
"Kako stiže, on zametnu kavgu,
"I progoni stražnje mimo prve,
"Pogubi ti kuma i đevera."
Vrati Arap sivu bedeviju,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Zla ti sreća, neznani junače!
"Koji te je đavo navratio,
"Da ti dođeš u moje svatove,
"Da pogubiš kuma i đevera?
"Ili si lud i ništa ne znadeš?
"Il' si silan, pak si poludio?
"Ili ti je život omrznuo?
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Potegnuću dizgen bedeviji,
"Sedam ću te puta preskočiti,
"Sedam otud, a sedam odovud,
"Pak ću onda tebe odsjeć glavu."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Bre ne laži, crni Arapine!
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Ti do mene ni doskočit' ne ćeš,
"A kamo li mene preskočiti!"
Al' da vidiš crnog Arapina!
Kad pokupi dizgan bedeviji,
Pak je ud'ri oštrom bakračlijom,
Doista ga preskočiti šćaše;
Al' ne dade Šarac od mejdana,
Već se prope on na noge stražnje,
I kobilu na prednje dočeka,
I malo je dovati zubima,
Te joj uvo desno odadrije,
Sva kobila u krvi ogreznu.
Da je kome stati, te viđeti,
Kad udari junak na junaka:
Crni Arap na Kraljića Marka!
Niti može pogubiti Marka,
Nit' se dade Arap pogubiti;
Stoji zveka britkijeh sabalja.
Ćeraše se četiri sahata;
Kada viđe crni Arapine,
Da će njega osvojiti Marko,
On okrenu tanku bedeviju,
Pa pobježe kroz Stambol-čaršiju.
Za njime se naturio Marko;
Al' je brza pusta bedevija,
Brza mu je, kao gorska vila,
I tijaše da uteče Šarcu;
Pade Marku na um topuzina,
Pak zaljulja pokraj sebe njome,
Stiž' Arapa među pleći žive,
Arap pade, a Marko dopade,
Odsiječe od Arapa glavu,
I uvati tanku bedeviju;
On se vrati kroz Stambol-čaršiju,
Al' od svata nigđe nikog nema,
Sama stoji lijepa đevojka,
I oko nje dvanaest tovara
Lijepoga ruha đevojačkog.
Vrati Marko lijepu đevojku,
Odvede je u careve dvore,
Pa govori caru čestitome:
"Eto , care, lijepe đevojke,
"A eto ti od Arapa glave,
"A eto ti dvanaest tovara
"Što s' spremio ruha uz đevojku."
Pa on vrati svojega Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Sprema care sedam tovar' blaga,
A đevojka sedam boščaluka,
Nit' su tkani, niti su predeni,
Ni u sitno brdo uvođeni,
Već od čista zlata saljevani;
Poslaše mu od zlata siniju,
Na siniji ispletena guja,
Povisoka glavu izdignula,
U zubima drži dragi kamen,
Kod koga se vidi večerati
U po noći, kao u po dana;
Poslaše mu sablju okovanu,
Na kojoj su tri balčaka zlatna,
I u njima tri draga kamena,
I međ' njima carev pečat stoji,
Da ga vezir pogubit' ne može,
Dok čestitog cara ne zapita;
Sve poslaše Kraljeviću Marku:
"Eto, Marko, blaga nekoliko;
"Ako l' tebe ponestane blaga,
"Opet dođi poočimu tvome."
|
|
|