Napomena: U Beèu 1821., Vuk Stefanoviæ Karad¾iæ

Za¹to u ljudi nije taban ravan?

Kad su ðavoli otpali od Boga i utekli na zemlju, onda su i sunce odnijeli sa sobom, pa ga ðavolski car nabio na koplje i nosio na ramenu. Kad veæ zemlja protu¾i Bogu, da oæe sva da izgori od sunca, onda Bog po¹lje svetog Aranðela, da gleda kako da uzme sunce od ðavola. Kad siðe sveti Aranðel na zemlju, a on se udru¾i s ðavolskim carem; ali se ðavolski car osjeti, ¹ta on oæe, pa se dobro uzme u pamet. Odajuæi tako po zemlji nji dvojica zajedno, doðu na more i stanu da se kupaju; a ðavo udari koplje sa suncem u zemlju. Po¹to se malo prokupaju; onda reèe sveti Aranðel: "De da ronimo, da gledamo koji mo¾e dublje." A ðavo mu odgovori: "Ajde de." Onda sveti Aranðel zaroni, i iznese u zubima pijeska morskoga. Sad treba i ðavo da zaroni, ali se boji da mu sv. Aranðel meðu tim ne odnese sunce. U tom mu padne na um, te pljune na zemlju, i od njegove pljuvanke postane svraka, da mu èuva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. Kako ðavo zaroni, a sv. Aranðel prekrsti rukom more, te na njemu postane led od devet ar¹ina debeo; pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake stane kreka. Kad ðavo èuje svraèij glas, onda veæ vidi ¹ta je; pa se br¾e bolje vrati natrag. Kad gore, ali se more zaledilo, ne mo¾e na polje! Onda se br¾e bolje vrati opet na dno mora, te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteci za sv. Aranðelom! Onaj bje¾i, a ovaj za njim! Taman kad sv. Aranðel koraèi jednom nogom k Bogu na nebo, onda ðavo stigne, te mu noktima iz tabana u druge noge i¹èupa veliki komad mesa. Kad sv. Aranðel doðe sa suncem onako ranjen pred Boga, onda zaplaèe: "©to æu, Bo¾e, ovako grdan?" A Bog mu reèe: "Æuti, ne bojse; ja æu narediti, da svi ljudi imaju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u sviju ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas.